Tranzicioni put Crne Gore, kojim smo preko Brisela krenuli u neku “bolju i ljepšu budućnost”, učio nas je vrijednostima koje bi trebalo biti temelj održivog i funkcionalnog demokratskog društva. Najnovije otvaranje pitanja abortusa u Crnoj Gori, pokazalo je da smo kao zajednica preskočili jednu od najvažnijih lekcija tranzicije – lekciju o neophodnosti uvažavanja osnovnih ljudskih prava, u koje spada i pitanje abortusa. Bez suštinskog razumijevanja koncepta ljudskih prava naš put neće imati smisla, zbog čega možemo biti samo zatočnici demokratije.

Teško se oteti utisku mučnine, slušajući posljednjih nedjelja različite “eksperte” i dežurne relativizatore javnog prostora, koji su otvoreni poziv o kršenju osnovnih ljudskih prava, pravdali potrebom javne debate o svim pitanjima važnim za ovo društvo. Kako smo došli u situaciju da pitanja, kao što je abortus, tretiramo kao legitimnu temu za debatu, i kako možemo vjerovati u uspjeh naše demokratske tranzicije, ako raspravljamo o tome da li treba poštovati osnovna ljudska prava? A pravo žene da samostalno odlučuje o svom tijelu, nije ništa drugo već osnovno ljudsko pravo, i o tome ne može biti rasprave!

U Crnoj Gori, pozivanje na istoriju često je prvi korak ka nekritičkoj percepciji sadašnjosti, ali istorijske činjenice vezane za abortus najslikovitije ukazuju na apsurd aktuelne debate o tome da li je abortus garantovano ljudsko pravo ili ne. Istorijske činjenice ukazuju da je pitanje abortusa u jednom tradicionalnom i patrijarhalnom društvu kao što je crnogorsko, u prvom redu pitanje ženske emancipacije. Emancipacije zasnovane na razumijevanju društvene funkcije žene u crnogorskom društvu, ali i napretka u nauci i medicini. Formalno, pitanje abortusa na prostoru Crne Gore prvi put je problematizovano skoro prije stotinu godina, kroz rješenja Krivičnog zakonika Kraljevine Jugoslavije. Istina, u tom zakonu, prekid trudnoće je bio zabranjen i sankcionisan, ali je posebnim članom (čl.173), prekid trudnoće u slučaju nužde i saglasnost medicinske komisije bila dozvoljena, odnosno dekriminalizovana.

Samo nekoliko godina kasnije (1935), na godišnjem kongresu ljekara Jugoslavije problematizovano je pitanje abortusa. Ljekari su tražili potpunu legalizaciju abortusa, objašnjavajući da se zbog velikog broja abortusa, najveći dio njih obavlja mimo pravila i procedura. Predlog ljekara nije usvojen, jer je naišao na oštru osudu Srpske pravoslavne crkve, koja je iskoristila svoj društveni položaj i stopirala proces legalizacije abortusa. Do potpune promjene pravnog koncepta dolazi nakon Drugog svjetskog rata, kada se pravo na abortus potpuno legalizuje. Prvo je u Krivičnom zakonu Federativne Narodne Republike Jugoslavije iz 1951. godine, abortus dekriminalizovan, da bi se naredne godine, donošenjem Uredbe o postupku za vršenje dozvoljenog prekida trudnoće, precizirala procedura i postupak izvođenja abortusa, čime su stvoreni uslovi da on postane dio redovnih medicinskih procedura. Vremenom su ova rješenja dodatno liberalizovana, i do sredine 70-ih godina ukinuta sva ograničenja, a pravo žene na abortus omogućeno bez bilo kakvih dodatnih uslova.

Konačno, Ustav SFRJ iz 1974. godine prepoznao je abortus kao jedno od osnovnih ljudskih prava, odnosno prekid trudnoće kao jednu od legalnih mjera planiranja porodice. U tom trenutku SFRJ je bila jedna od prvih zemalja koja je reproduktivna prava, odnosno abortus kao legitimno pravo planiranja porodice, definisala ustavnim rješenjima. Na osnovu ovih ustavnih rješenja, 1979. godine u crnogorskom parlamentu usvojen je Zakon o uslovima i postupku za prekid trudnoće, koji je potpuno liberalizovao koncet abortusa, kao osnovnog prava žene.

U Crnoj Gori je trenutno na snazi Zakon o uslovima i postupku za prekid trudnoće iz 2009. godine koji ženi garantuje pravo na abortus na osnovu njenog pisanog zahtjeva. Ovaj zakon je dopunjen 2019. godine kada su u njega unijete odredbe po kojima je abortus zabranjen u slučajevima kada je pol fetusa jedini razlog za abortus.

Čak i ovako površno istorijsko podsjećanje na proces legalizacije abortusa otvara ozbiljno, ali, prije svega, logičko, a možda i civilizacijsko pitanje: kako smo došli u situaciju, da danas – 2022. godine, u Crnoj Gori pričamo o tome da li je pravo na abortus stvar izbora svake žene? Da li je logično da su u jednom totalitarnom sistemu uspostavljenom nakon Drugog svjetskog rata, donosioci odluka žensko pravo na abortus prepoznali kao temeljno ljudsko pravo, kao dio sveobuhvatne emancipacije žena, a da danas, sedamdeset godina kasnije, neko to pravo želi da ograniči? Da bismo odgovorili na ovo pitanje, moramo biti svjesni da je emancipacija reverzibilan proces i da su nas prevarili svi oni koji su govorili da će svaka naredna generacija biti pametnija od one prethodne.