Đevojko, zlatna jabuko!

Kada jednog dana bude sumirala karijeru i sve ono što je uradila u prve tri decenije života, Marija Vuković vjerojatno ni sama neće moći da povjeruje da sve nije bio samo san. Nekad lijep, nekad košmaran, ali uvijek jedinstven san. A taj san pretvorio se u najljepšu javu, u aplauze, medalje, osmjehe, poljupce… I pokoju suzu… Radosnicu! Za sve kroz šta je prošla, za sve što je izdržala, za upornost i snagu koju je pokazala – Marija Vuković zaslužuje duboki naklon.

Teško je pronaći sportistu, a pogotovo atletičarku i posebno skakačicu uvis koja je imala i približno sličnu karijeru. Teško je pronaći čovjeka, a posebno sportistu da je imao i približno sličnu životnu priču. Bol i patnju prvi put je osjetila sa tri godine, kada je u koloni izbjeglica morala da napusti rodni Knin i krene za Beograd. Kako joj je otac dobio posao u Crnoj Gori, familija Vuković skrasila se na Cetinju. Uslijedio je sudbonosni susret koji joj je odredio život. Nastavnik fizičkog vaspitanja u Osnovnoj školi “Njegoš” Ivo Popović, ujedno trener u Atletskom klubu Lovćen, primijetio je Marijin talenat i organizovao joj treninge u učionici, koju je pretvorio u improvizovano skakalište, sa starim, pocijepanim sunđerom i lastikom koju je trebalo preskočiti… Iako je košarka bila popularnija, sjajni atletski pregalac nije htio da čuje za bilo šta osim za skok uvis.

“Išlo smo postepeno, što bi rekli kamen po kamen, odnosno centimetar po centimetar. Sljedeći centimetar nije mogao biti nadograđen ako ovaj prethodni nije bio stabilan”, govorio je kasnije Ivo Popović.

Njegova učenica ostala je u Lovćenu negdje do 17. godine, a onda je prešla u Bar, zbog boljih uslova za trening.

Prilikom prvog nastupa Crne Gore na Olimpijskim igrama, 2008. godine, u Pekingu je boravila i Marija. Bila je u olimpijskom kampu perspektivnih sportista, da osjeti “miris” najvećeg takmičenja na planeti. Izgledalo je da našu nadu ništa ne može zaustaviti da zablista već u Londonu 2012.

Ubrzo su čelnici Atletskog saveza Crne Gore Mariji za trenera postavili proslavljenog jugoslovenskog skakača uvis Dragutina Topića, tada još aktivnog takmičara. Sa temeljom postavljenim u cetinjskoj školi, Marija je osvojila srebrnu medalju na Evropskom prvenstvu za juniore u Novom Sadu 26. jula 2009, a godinu kasnije, 25. jula 2010. u kanadskom gradu Monktonu postala je svjetska juniorska šampionka, preskočivši 191 centimetar! Zvijezda je rođena – činilo se tada…

Bilo je to doba vladavine legendarne hrvatske atletičarke Blanke Vlašić, koja je iste godine proglašena za najbolju sportistkinju svijeta u izboru Svjetskog udruženja sportskih novinara (AIPS) i najbolju atletičarku planete u izboru Svjetske atletske federacije (IAAF). Blankin trener zadužen za tehniku skoka uvis, bio je opčinjen Marijom i njenim mogućnostima:

“Ona je po svemu veći talent nego Blanka u njenim godinama. Dužina stopala, dužina potkoljenice, građa, odraz…, sve je na njenoj strani. Marija ima sve predispozicije da postane vrhunska atletičarka”, rekao je tada Bojan Marinović.

Za Mariju su, međutim, tada počele muke. Saradnja sa Topićem ubrzo je prekinuta, nastavljeno je lutanje sa trenerima, nadovezali su se problemi sa finansijama, podrška je izostajala… Skokovi su bili sve manji, a krhki djevojčurak sve više je gubio samopouzdanje. Umjesto da leti ka nebu, ostala je prikovana za zemlju. U 2011. godini najbolji skok bio joj je pet centimetara manji nego onaj u Monktonu, naredne dvije godine nije mogla preskočiti ni 180 centimetara. Bile su to godine patnji i suza. I sljedeće dvije godine njeni skokovi nijesu se primakli visini koju je preskočila kao osamnaestogodišnjakinja. A onda, 24. jula 2016. u Beranama preskočila je 195 cm. Bio je to senzacionalan rezultat, koji je ukazivao da Marijina karijera ima drugačiji tok od uobičajenih – kad svi počinju da padaju, ona se diže. Predaja za nju nikada nije opcija. Sve je izdržala!

Kao da su joj u mislima bile Blankine riječi koje joj je uputila u godini svoje dominacije svjetskim sportom:

“Marija, niko ti ne može kazati koliko možeš. Ti sama to određuješ svakim svojim treningom i ukupnim ponašanjem koje te približava cilju. Vjeruj sebi i svojim instinktima. U svemu tome, ostani čovjek i pokušaj udahnuti svaki trenutak punim plućima”, savjetovala ju je Blanka Vlašić.

Prelomni trenutak i konačan let ka zvijezdama uslijedio je nakon što je 2019. godine odlučila da trenira u Grčkoj. Njena trenerica postala je Grkinja Joana Siomu. Ispostavilo se da je njihova saradnja dobitna kombinacija. Marija je skakala sve više, na Balkanijadi u Smederevu je 27. juna 2021. postavila lični rekord sa 197 centimetara i osvojila zlato, a na Olimpijskim igrama u Tokiju izborila plasman u finale i zauzela 9. mjesto sa sjajnim skokom od 196 cm.

Na Svjetskom prvenstvu u dvorani 19. marta ove godine Marija je preskočila 195 cm i doskočila do 4. mjesta. Na Mediteranskim igrama u alžirskom gradu Oranu 3. jula bila je zlatna sa preskočenih 192 cm, da bi nagrada za ogromnu volju, želju i trud stigla 21. avgusta ove godine na Evropskom prvenstvu u Minhenu, gdje je preskočila 195 cm i osvojila srebrnu medalju! Ista visina bila je dovoljna i za zlato, ali uz manje pokušaja…

Marija je rođena 21. januara 1992. Najbolja je sportistkinja Crne Gore za 2021. I nije rekla posljednju riječ. Jer, samo ona zna koliko može. A sada diše punim plućima…