Sponzorisani sadržaji na društvenim mrežama, poklon izleti i večere za žene zaposlene u državnim kompanijama, kao i prodavci cvijeća na svakom ćošku, još jednom su najavili 8. mart – Međunarodni praznik žena. Podsjećanje na težak i dug proces emancipacije žene i njene borbe za jednakost, pretvoren je u još jedan praznik potrošačkog društva.

Čini se da smo zbog forme još jednom zaboravili suštinu, a na to najslikovitije ukazuje i činjenica da će osmomartovske poklone dobiti i one žene koje za najniže plate, bez dana odmora, rade i po deset sati dnevno. Poklonima i cvijećem, oduševiće se i žene koje za isti posao primaju manju platu od kolega muškaraca, kao i one koje su prilikom zaposlenja pitali “da li namjeravaju da rađaju?”. Osmomartovskim čestitkama obradovaće se i žene koje su svu porodičnu imovinu prepustile muževima, kao i one koje su imovinu naslijeđenu od roditelja prepisale na braću, jer, bože moj – “tako treba i tako je oduvijek bilo”.

Teško je na racionalan način objasniti zašto su žene prihvatile ovu nametnutu ulogu i zašto se datum, koji je trebalo da afirmiše njenu istorijsku ulogu i borbu za osnovna ljudska prava, pretvorio u suprotnost. Kako se datum koji bi trebalo da podsjeća na diskriminaciju i kontinuiranu istorijsku nepravdu, pretvorio u šareni praznik darivanja? A šta je, ustvari, 8. mart – Međunarodni dan žena, i šta bi on trebalo da simbolizuje? U najkraćem, ovaj datum zamišljen je kao simbol ženske borbe za emancipaciju, odnosno borbe za njenu političku, ekonomsku i društvenu ravnopravnost. Iako je u drugoj polovini 19. vijeka formirano niz pokreta koji su se borili za poboljšanje položaja žena, 8. mart se formalno obilježava od 1908. godine kada je na ulice New Yorka izašlo preko 10 000 žena koje su tražile jasna politička prava, odnosno pravo glasa, veće nadnice i bolje uslove za rad.

Borba za prava žena pokrenuta je kroz rad Socijalističke internacionale, koja je u Kopenhagenu 1910. godine održala prvu Međunarodnu konferenciju žena, na kojoj je, na prijedlog Klare Cetkin, 8. mart proglašen za Međunarodni praznik žena.

Žene u Crnoj Gori (dominantno pripadnice socijalističkog/komunističkog pokreta), pokušale su u Podgorici 1932. godine održati prvo obilježavanje 8. marta, ali je njihova ideja propala zbog policijske represije i zabrane okupljanja.

Tako je prvo obilježavanje 8. marta održano tek dvije godine kasnije (1934) na Cetinju, a zatim i u drugim gradovima, uglavnom kroz interna okupljanja žena koje su baštinile i podržavale socijalističke ideje društvene uloge žene.

Sve do završetka Drugog svjetskog rata, žena u crnogorskom društvu uglavnom je bila na marginama političkih i društvenih procesa u Crnoj Gori. Politički i društveni aktivizam bio je vezan za aktivnosti žena koje su bile bliske komunističkom pokretu, da bi potpuni zaokret uslijedio tek nakon završetka rata. Nakon oslobođenja i uspostavljanja socijalističke vlasti u Crnoj Gori, emancipacija žena definisana je kao jedan od ključnih aspekata političkog programa Komunističke partije.

Na tezi da je žena u prethodnom periodu bila na margini društvenog života, afirmiše se njena nova uloga-ravnopravnog člana socijalističke Crne Gore. Prvi korak u tom pravcu, bilo je ustavno i političko izjednačavanje sa muškarcima. Žene u Jugoslaviji, sredinom 1945. godine, prvi put su dobile pravo glasa, koje je formalizovano ustavnim rješenjima iz januara 1946. godine. U članovima 23. i 24. Ustava FNRJ, žene su izjednačene sa muškarcima u državnom, privrednom i društveno-političkom životu. Prvi put normira se i ekonomska jednakost žena.

U članu 24. navedeno je „da su žene ravnopravne sa muškarcima u svim oblastima državnog, privrednog i društveno-političkog života. Za jednak rad žene imaju istu platu i uživaju posebnu zaštitu na radu“.

Klara Cetkin i Roza Luksemburg

Ustavna rješenja, dopunjena su nizom zakona. U Zakonu o braku, izjednačena su sva prava muškaraca i žena, među kojima i pravo o jednakosti u slučaju raspodjele imovine i starateljstva nad djecom, a od 1946. godine žena je i u nasljednom pravu izjednačena sa muškarcima. U Zakonu o socijalnom osiguranju, ženama je utvrđeno pravo o 12-nedjeljnom plaćenom porođajnom odsustvu, pravu na bolničku njegu, finansijsku pomoć za ishranu djeteta. Zakonom o ličnim imenima, žena je dobila pravo da zadrži ili doda svoje prezime prilikom udaje, dok je Zakon o državljanstvu, obezbijedio mogućnost da svaka žena udajom stiče pravo na državljanstvo.

Danas, skoro osam decenija od političkog, ekonomskog i društvenog etabliranja položaja žene u Crnoj Gori, čini se kao da smo na početku. Na papiru, žene su ravnopravani članovi zajednice, ali je dovoljno osvrnuti se oko sebe i vidjeti kakve sve poslove obavljaju i u kakvim uslovima rade, da bi zaključili da između proklamovanog i stvarnog ima puno razlike. Okamenjeni relikti patrijarhalnog društva i dalje ženu posmatraju isključivo kao majku, čija je osnovna funkcija da rađa djecu i vodi računa o domaćinstvu. Iskakanje iz tog klišea i oslobađanje ženskog kreativnog potencijala, često je incident, a ne društvena realnost.

Ne sporeći da su u prethodnih dvadeset ili trideset godina napravljeni značajni iskoraci u tom pravcu, nema sumnje da smo još daleko od zajednice u kojoj postoji svijest o neophodnosti dalje emancipacije položaja žene. Upravo zbog toga, niko nema pravo da simboliku 8. marta svodi na samo jedan u nizu praznika potrošačkog društva.