Ne bi trebalo puno vremena i prostora da se objasni teza o tome da su žene, njihov položaj i društvena uloga, ostali na marginama crnogorske istoriografije i izvan svih naučnih i istraživačkih interesovanja. U tradicionalnim, patrijarhalnim obrascima crnogorske zajednice mogli bi potražiti najjednostavnije objašnjenje takve situacije, ali bi taj odgovor bio samo djelimično tačan. Cinik bi rekao da su istoriju pisali muškarci, o muškarcima i za muškarce, i u tome možda ne bi previše pogriješio.

Crnogorka iz brda 1876. godine

Ipak, ono što je važnije od samog uzroka ovakvog stanja je svijest o neophodnosti cjelovitog i sveobuhvatnog odgovora na pitanje: zašto su žene u crnogorskoj istoriografiji preskočena priča? Važno je naglasiti da to neće biti samo akademsko lamentiranje o ulozi žene u crnogorskoj istoriji, niti je to posljedica potrebe za lažnom rodnom korektnošću ili nekim sličnim ciljevima. To je, bez sumnje, suštinsko akademsko i istraživačko pitanje, jer bez odgovora na društveni, ekonomski i politički položaj žene u Crnoj Gori nikada u potpunosti ne možemo kontekstualizovati sveobuhvatnu priču o bilo kojoj temi iz istorije Crne Gore.

Sve do sredine 20. vijeka u crnogorskoj istoriografiji žene kao da ne postoje. Politička i ratna istoriografija bile su rezervisane za muškarce, kojima je jasnim rodnim ključem bila određena uloga “pokretača istorije”, njenih ključnih aktera i sudionika. U toj priči nije bilo mjesta za ženu. Međutim, ono što su kao svoja svjedočanstva o Crnoj Gori ostavili brojni putopisci koji su od 18. vijeka redovno posjećivali Crnu Goru, ukazuju da uloga žene u crnogorskom društvu nije bila marginalna. Naprotiv, skoro da nema nijednog putopisca koji sa velikim uvažavanjem ne piše o crnogorskim ženama, njihovoj posvećenosti, predanosti i žrtvi koju su podnosili u stvaranju osnovnih uslova za opstanak porodice.

Crnogorka iz Riječke nahije 1876. godine

Površan pregled ove literature dovoljan je da ogoli tradicionalan, romantičarski narativ o ženi koja je navodno spremala hranu i brinula o djeci dok su se muškarci junački borili za slobodu. Istina, skoro svi putopisci opisuju crnogorske žene kroz priče o njihovim muževima, očevima ili braći, navodeći da uvijek i po pravilu stoje iza muškarca, da se ne uključuju u razgovore i da se ne izjašnjavaju o bilo čemu dok to ne učine muškarci. Ipak, te karakteristike su vezane samo za ono što se naziva javni prostor crnogorske zajednice. U privatnom prostoru, situacija je bila potpuno drugačija.

U privatnom prostoru koji simbolizuje kuća, odnosno domaćinstvo, žena je bila potpuni gospodar. Bez obzira na način na koji tretiraju društvenu ulogu, žene u crnogorskoj zajednici, skoro svi putopisci primjećuju da je žena – stub svake porodice. Žena je obavljala sve poslove vezane za domaćinstvo, od pripreme hrane, odjeće, obuće, brige o djeci, poljskih poslova i odlaska na pazar. Sve teške poslove oko obrade zemlje, spremanja ogrjeva, lova i ribolova, žene su obavljale uporedo sa muškarcima.

Jedan putopisac Crnogorku je opisao kao: „crnooku ženu koja šije, veze, plete, tka, prede, nosi vodu, ide u mlin, ide za drva, čuva stoku, nosi teret“. 

Svi primjećuju njihovu vrijednost navodeći da često rade više poslova odjednom. Zapažaju da crnogorske žene svojim radom ne zaostaju za muškarcima u najtežim poslovima obrade zemlje, a kada se ti poslovi završe i kada njihovi muževi nakon napornog posla “udobno sjede kraj ognjišta i puše svoje lule”, žene moraju da im donesu vode, da obezbijede djecu, završe sve poslove oko stoke, okače kotao sa varenikom na vatru, pripreme jelo i završe niz drugih obaveza.

Crnogorka sa Njeguša

Čak i za vrijeme ratovanja, žene su imale značajnu ulogu, jer su svojim aktivnostima nadomještavale različite nedostatke crnogorske vojske. Vodile su računa o obezbjeđivanju hrane i vode na liniji fronta, brizi oko ranjenika, a mnogi hroničari spominju i hrabre Crnogorke koje su punile puške muževima i braći na liniji fronta. Sve te okolnosti ukazuju na opterećenost crnogorske žene, ali i na njenu veoma važnu društvenu ulogu. Takav način života, bez sumnje je ostavljao posljedice, pa oni koji su sa strane dolazili u Crnu Goru primjećuju da već poslije 30 godine žena od teškog posla “propada”. Slikovito objašnjavaju da crnogorska žena svojom ljepotom i rastom zaostaje za muškarcima jer, kako navode, od napornog rada “žene brzo ostare, dobiju bore i okoštaju, tako da one ni na koji način ne zaslužuju epitet lijepog, krhkog i slabijeg pola”.

Crnogorka iz Podgorice 1876. godine

Čak i ovako kratak i nepotpun prikaz uloge žene u crnogorskom društvu 18. i 19. vijeka, ukazuje da u našoj istoriografiji fali mnogo više tema kojima bi se problematizovao položaj i uloga žene u crnogorskom patrijarhalnom društvu. Kritička istoriografija u Crnoj Gori nema dugu tradiciju, međutim, to nikako ne može biti izgovor zašto i dalje istrajavamo na nenaučnoj tezi o potpunom isključivanju žene iz istorije Crne Gore.

Ne postoji naučni metod koji bi mogao objasniti zašto u crnogorskoj istoriografiji skoro da nema žena koje se pojavljuju sa svojim punim imenom i prezimenom, već se uglavnom spominju kao nečije žene, majke, sestre. Lična identifikacija se poništava, a žene se smještaju u dio šireg, po pravilu muškog svijeta.

Uloga crnogorske žene u oblikovanju savremenog crnogorskog društva je nemjerljiva i na to ukazuju svi relevantni izvori, od kojih je ovdje prezentovan samo jedan mali dio. Nema sumnje da će u narednom periodu biti neophodno urušavati ove nenaučne i rodne stereotipe, i da će biti neophodno ukazivati na ono što su skoro svi stranci koji su dolazili u Crnu Goru tokom 18, 19. i 20. vijeka vidjeli – ključnu ulogu žene u održanju crnogorske zajednice i države.