Sit gladnome ne vjeruje

Ja ni danas nemam šta da dam djeci da jedu. Kako da se borim? Ovo su riječi tridesetogodišnje Nikšićanke, samohrane majke dvojice sinova.

Danas je Svjetski dan socijalne pravde. Da li je u Crnoj Gori ima?

Po Ustavu, mora da je bude. Ali, da li vlastodršci u Crnoj Gori, koji uglavnom žive u izobilju i ne znaju šta je glad (osim kada su na dijeti), vjeruju onim gladnim građanima kojih je svakim danom sve više.

Socijalna pomoć od 18 eura i 50 centi mjesečno | Foto: Libertaspress/Savo Prelević

Ovoj mladoj ženi, kojoj su djeca đaci u osnovnoj školi, država Crna Gora pomaže sa 18 eura i 50 centi mjesečno. Njena djeca dobijaju dječiji dodatak, koji je odnedavno po 44 eura po djetetu.

Da li je to pravda?

“Evo, prije nekoliko dana imali smo dva jaja u frižideru. To im je bio ručak”, ispričala je ona kršeći prste. Nije rekla šta je ona tog dana jela.

Ipak, izvinila se odmah ekipi Libertasa što ih nije ničim poslužila.

Koliko je gladnih danas u Crnoj Gori?

Svako treće dijete u našoj državi, prema istraživanju UNICEF-a, živjelo je u siromaštvu u vremenu prije korone. Ako uzmemo u obzir podatke sa posljednjeg popisa stanovništva, to znači da država sa 620.029 stanovnika, od kojih je 145.126 maloljetnika, ima više od 48 hiljada siromašne djece.

Epidemija je dodatno pogoršala tu, ionako, tešku situaciju.

U istom periodu, prema statistici MONSTAT-a, najmanje svaki peti stanovnik Crne Gore je bio u riziku da postane siromašan, preciznije 22,6 procenata građana.

“Ova lica nijesu nužno siromašna, samo imaju veći rizik da to budu jer je njihov ekvivalentni raspoloživi dohodak ispod praga rizika od siromaštva”, obrazlažu iz MONSTAT-a.

Utvrdili su da je četvoročlanom domaćinstvu, sa dvoje odraslih i dva djeteta mlađa od 14 godina, neophodno minimum 410 eura mjesečno da se ne bi smatrali siromašnima. Istovremeno su izračunali za 261 euro veću minimalnu potrošačku korpu u Crnoj Gori, preciznije ukupno 671,80 eura.

“Minimalna potrošačka korpa se odnosi na potrošnju četvoročlanog domaćinstva i uključuje hranu i neprehrambene proizvode i usluge kojom se omogućava održavanje života i radne sposobnosti članova domaćinstva u skladu sa minimalnim preporukama Svjetske zdravstvene organizacije i Priručnika za ishranu Ministarstva poljoprivrede SAD-a”, metodološko je objašnjenje MONSTAT-a.

Dakle, za održavanje života i radne sposobnosti četvoročlanoj porodici u Crnoj Gori je neophodan 671 euro, ne računajući stanarinu, ukoliko žive u iznajmljenom prostoru. A, prema procjenama Udruženja podstanara Crne Gore, u cijeloj državi je 30 hiljada ljudi bez svog krova nad glavom.

Nijedna od 7.586 porodica u Crnoj Gori sa ukupno 25.919 članova, koja je ostvarila pravo na naknadu za materijalno obezbjeđenje, ne prima ni približan iznos minimalne potrošačke korpe. Štaviše, najveći iznos te naknade je tek petina minimalne potrošačke korpe.

To su zvanični podaci države.

A, prema grubim procjenama Marine Medojević, osnivačice Banke hrane koja je godinama unazad pomogla više od 100.000 ugroženih građana, u Crnoj Gori živi 200 hiljada siromašnih ljudi. Znači, svaki treći stanovnik.

Kako država odgovara na to?

Žena iz Nikšića, sa početka ove priče, godinama se borila da joj vrate naknadu za materijalno obezbjeđenje nakon što su je izbacili sa spiska jer joj se tadašnji suprug zaposlio, pa su time i izgubili pravo na socijalnu pomoć.

“Jedva sam se izborila da ponovo primam socijalu. Plačući sam svaki put napuštala Centar za socijalni rad. Onda, novi šok. Odlazim u Poštu po novac, kad na priznanici piše 17 eura i 31 cent. Nakon nekoliko mjeseci su je povećali za 1,19 eura. Niko mi ne vjeruje da me država pomaže sa 18,50 eura. Evo, pogledajte”, priča ova žena i pokazuje priznanice o isplatama.

Prije korone nije birala poslove. I sada bi radila kao čistačica. Ali, posla nigdje. Samo obećanja.

Bivši suprug koji je, po zakonu, obavezan da plaća alimentaciju za djecu, nije u mogućnosti ni sebe da izdržava. Pomaže kad i koliko može.

“Kad saberem sve što primam, nemam dovoljno ni da platim kiriju za stan, koja je 130 eura. Evo, sjutra ću u Poštu za pare. Ne znam šta ću prije, da platim struju da mi je ne isključe ili da platim kablovsku. Ja ni ne gledam televiziju, nego mi je zbog djece“, priča ona.

Od Mitropolije crnogorsko-primorske posljednjih mjeseci dobija potvrdu kojom može da uzme hranu u vrijednosti od 40 eura mjesečno.

“Eto, toliko hrane razvučem na cijeli mjesec“, kaže ona.

Mršava, lijepih i krupnih očiju punih suza, drhtavim glasom nam se izvinjava jer prebrzo govori. Sjedimo u prohladnoj prostoriji u kojoj su ugaona garnitura, sto i komoda sa televizorom. Ona, držeći se čvrsto rukama za stolicu, neprestano trese nogama. Blijeda. Pod je dijelom prekriven pocijepanim linoleumom, bez tepiha. Njeni sinovi nijesu bili tu. Stide se.

“Danima ih nijesam slala u školu zimus jer nijesu imali šta da obuju za snijeg“, kaže sagovornica Libertasa. Ogorčena je jer ih niko ne razumije. Ni škola.

“Nijesu mogli da pohađaju onlajn nastavu jer nijesu imali telefon i kompjuter. Evo, prodavali su badnjake, skupili pare i kupili neki telefon. Jednom ih je nastavnica pred cijelim odjeljenjem pitala kako će da odrade domaći iz informatike, koji je trebalo da završe na kompjuteru, a znala je da ga nemaju“, kaže ona.

Da uz siromaštvo idu i nerazumijevanje i stid, posebno kod djece, potvrđuje i istraživanje UNICEF-a. U ekstremnim situacijama, piše u njihovom istraživanju, siromaštvo može natjerati djecu da napuste školu ne bi li se poštedjela osuda i ruganja.

“U mojoj osnovnoj školi, učitelj je jednom rekao: ‘Nađi način da budeš onlajn, pa 21. je vijek’“, ispričao je predstavniku UNICEF-a jedan dječak iz Bijelog Polja.

UNICEF ukazuje i na slučajeve u kojima siromašna djeca tvrde da nijesu gladna kad roditelji nijesu u prilici da im priušte novac za užinu u školi. Neka djeca, piše u istraživanju, glume i gubitak interesa za hobije kako bi prikrila nedostatak novca kojim bi ih platila.

Da li država razmišlja o rješavanju barem dijela problema siromašne djece u školama, nijesmo uspjeli da saznamo.

Bratić Foto: Libertaspress/Savo Prelević

Vladin resor, nadležan za prosvjetu, na čelu sa ministarkom Vesnom Bratić, nije odgovorio na pitanja Libertasa da li su razmatrali bilo kakvu pomoć za djecu iz socijalno-ugroženih porodica u vidu besplatnih užina, prevoza ili odvajanja novca iz budžeta, kako bi i ta djeca mogla da odu na ekskurziju ili školu u prirodi, koje nijesu besplatne. Ni nakon nedjelju dana, niko se nije javljao na telefon u kabinetu ministarke Bratić.

Sa druge strane, iz Ministarstva finansija i socijalnog staranja Milojka Spajića, napominju da su “finansijskom stabilnošću obezbijedili besplatne udžbenike za osnovce i dječje dodatke za djecu do šest godina, a uskoro i za sve maloljetnike“.

Spajić Foto: Libertaspress/Savo Prelević

Komentarišući moguće otvaranje socijalnih prodavnica, na koje deceniju apeluje Banka hrane Marine Medojević, iz Spajićevog resora su kazali da “tu ideju prvo treba zakonski regulisati na najbolji mogući način, a potom uvesti sistem i infrastrukturu kojom bi hrana bezbjedno i u ispravnom stanju stizala do građana kojima je potrebna”.

I dok se državne vlasti, po šablonu, pravdaju zatečenim problemima, na koje nam je ukazao i Spajić kada je riječ o socijalnim pitanjima, nemoćni roditelji pribjegavaju raznim metodama kako bi smanjili, ionako, skromne zahtjeve djece. Tako je, objavio je UNICEF u istraživanju, jedan nezaposleni roditelj ubijedio svog sina da mu nijesu potrebne čizme za zimu, jer nije imao novca da mu ih kupi.

“Rekao mi je da mu kupim čizme. Kažem mu… nije problem, ali prvo bi trebalo da sjednemo i porazgovaramo. Koliko pješačiš do škole? Ako ti se noge kvase, kupiću ti dva para. Koliko ima od kuće do puta? On kaže – 100 metara. Ok, kažem, gaziš li kroz vodu? Ne. Kad izađeš iz kombija, skvasiš li patike? Ne. Pa, za šta su ti onda potrebne čizme? On kaže: ‘U pravu si’. Samo treba razgovarati s njima”, prenosi UNICEF razgovor tog roditelja sa djetetom.

“Glad vuče i bolesti”, kazala je sagovornice Libertasa iz Ulcinja.

I ona je dugogodišnja korisnica materijalnog obezbjeđenja porodice. Nije u mogućnosti da radi zbog invaliditeta. Samohrana je majka dvije djevojčice i žive kao podstanari sa ukupno 190 eura mjesečnih primanja.

Ove dane provodi u krevetu zbog korone. Nije imala, kaže, “ni centa za jedan jedini vitamin”.

“Da mi nije prijatelja, ne bih imala ni za ljekove. Ali, dobro je, evo prolazi. Socijala mi je 101, a dječji dodaci 89 eura. Zbog duga od 350 eura su mi prije nekoliko dana isključili struju. Ne znam ni sama kako sam skupila da platim. Da mi nije komšija i kume, ne znam šta bih radila. Nadležne nije briga za nas”, ispričala je ona.

Kazala je da je imala osam operacija, posljednju prije godinu i po. Mjesecima je hodala uz pomoć štaka. Još od srednješkolskih dana živi sa šinom uz kičmu. Sve to, kaže, nije bilo dovoljno da ostvari pravo na naknadu za tuđu njegu i pomoć.

“Ukinuli su mi je. Vide da sam na nogama, pa misle da sam zdrava, da mogu da radim. Dok sam ležala poslije operacije, djeca su me liječila. Ljekari zbog korone nijesu mogli da dolaze kući da mi daju terapiju, pa mi je kćerka ubrizgavala injekcije”, ispričala je sagovornica Libertasa.

Snagu joj, kaže, daju upravo djeca. Skromna su i razumna.

“Starijoj kćerki je nedavno bio rođendan. Nijesam imala ni za tortu. Plakala sam od muke, a ona mi kaže – šta ima veze, majko, ne moram ni da slavim, ništa strašno”, priča ova žena. Komšinica je kupila tortu za njeno dijete.

Ogorčena je zbog, tvrdi, zloupotrebe u raspodjeli pomoći za socijalne slučajeve.

“Kad je isplata socijale, prvi na šalteru Pošte su oni kojima ništa ne fali“, navela je ona. Isto mišljenje dijele i mnogi drugi korisnici naknade za materijalno obezbjeđenje porodice.

Međutim, u Ministarstvu finansija i socijalnog staranja tvrde da redovno rade revizije spiskova korisnika ove naknade.

“Pokreću se i automatske revizije ukoliko dođe do promjena. Stručni radnici prate predmete za koje su zaduženi i imaju dodatni uvid u situaciju porodice i provjeravaju na terenu činjenično stanje“, kazali su Libertasu iz resora Milojka Spajića.

Međutim, uprkos ponovljenom zahtjevu, nijesmo dobili odgovor na pitanje kojom dinamikom se provjeravaju spiskovi korisnika materijalnog obezbjeđenja porodice i kada je posljednji put urađena revizija.

“Socijalu primam preko 10 godina. Za sve to vrijeme, socijalni radnici su me jednom obišli. Htjeli su da provjere imamo li krevete za spavanje“, kaže sagovornica iz najjužnije crnogorske opštine.

Medojević: To nije život, nego preživljavanje

Osnivačica Banke hrane, Marina Medojević, smatra da socijalna pomoć i dalje ne omogućava ni golo preživljavanje.

U Crnoj Gori naknadu za materijalno obezbjeđenje prima 7.586 porodica sa ukupno 25.919 članova. Jednočlanoj porodici, navode iz nadležnog ministarstva, pripada 70,43 eura, dok najveća naknada od 133,90 eura sljeduje familije sa pet ili više članova i osobe koje si bile djeca bez roditeljskog staranja.

“Ova pomoć nije dovoljna ni za plaćanje stanarine socijalno ugroženima za šta najčešće i služi. Za hranu, higijenska sredstva i plaćanje komunalija, korisnici socijalne pomoći moraju da zarade, a pitanje je kako i gdje kad posla nema”, kazala je Medojević za Libertas.

Još u decembru 2014. godine, navodi ona, Komitet za ekonomska, kulturna i socijalna prava Ujedinjenih nacija, preporučio je Crnoj Gori da poveća iznose socijalnih davanja i tako obezbijedi odgovarajući životni standard socijalno-ugroženima, posebno nezaposlenima, starijima i osobama s invaliditetom.

“Iznos materijalnog obezbjeđenja porodice je od 2010. godine porastao nepunih desetak eura. Frapantno je da je u godini velike nezaposlenosti i teške ekonomske sutuacije po građane, naša Vlada za materijalno obezbjeđenje porodice, umjesto 13,8 miliona koliko je izdvojeno u 2021, budžetom za 2022. opredijelila 12,5 miliona, što je smanjenje od 9,83 odsto”, navodi Medojević.

U goroj situaciji od korisnika socijalne pomoći su, smatra ona, porodice u kojoj nema nijednog zaposlenog, a ne mogu ostvariti pravo na socijalnu pomoć zbog strogih kriterijuma.

Medojević Foto: Libertaspress/Savo Prelević

“Kriterijumi su takvi da treba da nemate ništa da biste dobili – skoro pa ništa. Stroži su kriterijumi za dobijanje socijalne pomoći, nego za provjeru imovine funkcionera koju treba da prezentuju Agenciji za sprečavanje korupcije”, kaže Medojević.

Ako neko od socijalno ugroženih građana ima na svoje ime imovinu, to ne znači da, navodi naša sagovornica, ima novca i za hranu.

Sve porodice koje nemaju 671 euro, koliko iznosi minimalna potrošačka korpa, ali ni svoj krov nad glavom, za Medojević su socijalno ugrožene.

“Ukoliko nijesu stambeno obezbijeđeni, na taj iznos treba dodati i stanarinu. MONSTAT je ovu stavku izbacio zbog, kako rekoše, nejednakih cijena stanova”, kaže Medojević.

Prema njenim procjenama, u Crnoj Gori je 200 hiljada socijalno ugroženih građana.

“Socijalnu pomoć – materijalno obezbjeđenje, tuđu njegu i ličnu invalidninu, prima 50,6 hiljada građana. Na Zavodu za zapošljavanje je 56 hiljada ljudi, a neprijavljenih barem još toliko. Imamo i 64 hiljade penzionera sa primanjima do prosječne penzije, koja iznosi 290 eura. Najveći dio svoje penzije ostave u apoteci jer država nema mehanizme da im pomogne u nabavci neophodnih lijekova. Njihova ishrana je jednolična i ne zadovoljava njihove potrebe za održanje zdravlja”, napominje Medojević i navodi da i zvanični podaci pokazuju da je svaki četvrti građanin siromašan.

Hitno se, kaže, mora iz fioke izvaditi Strategija za borbu protiv siromaštva i prilagoditi današnjim prilikama.

“Siromaštvo se samo sistemski može umanjiti. Nema te NVO, društveno-odgovorne kompanije, niti pojedinca, koji ovaj veliki problem može riješiti. Stalni apeli za pomoć da se porodice prehrane ili liječe, kao i otvaranje narodnih kuhinja u većini gradova, potvrđuju da država nema odgovor na ove probleme”, kaže Medojević.

Upravo njena Banka hrane godinama unazad apeluje na otvaranje socijalnih prodavnica, formiranje fonda za školovanje djece iz ugroženih porodica, energetsku solidarnost, socijalne stanove…

“Zašto država bježi od građana kojima je neophodna pomoć“, pita Medojević.

U Narodnoj kuhinji hrani se 700 Podgoričana

Narodna kuhinja na Koniku  Foto: Libertaspress/Savo Prelević

Sedamsto građana Podgorice nije u mogućnosti da obezbijede sebi obrok, pa su prinuđeni da ga traže u Narodnoj kuhinji.

“Uslugu besplatnog dnevnog obroka dobija 700 korisnika. Od toga, 500 obroka servisira se u samom objektu Narodne kuhinje na Koniku, a 200 obroka se svakodnevno dostavlja na kućne adrese korisnicima koji nijesu u mogućnosti da sami preuzimaju obrok iz zdravstvenih ili nekih drugih razloga”, odgovorili su Libertasu iz Glavnog grada.

Na godišnjem nivou Glavni grad obezbjeđuje više od 250.000 obroka za građane u stanju socijalne potrebe.

“Budžetom Podgorice za ovu godinu opredijeljeno je 470.000 eura za ovaj socijalni servis“, naveli su iz Glavnog grada. U toku je, podsjetili su oni, konkurs za pomoć podstanarima u plaćanju kirija.

TV u boji i 21. vijek

Čak 36 odsto stanovništva, prema rezultatima ankete MONSTAT-a, ne može da priušti najmanje tri od devet stavki materijalne deprivacije.

Riječ je o mogućnosti obezbeđivanja dobara i usluga koje se smatraju neophodnim za kvalitetan život. Stavke koje čine materijalnu deprivaciju su nemogućnosti domaćinstva da priušti adekvatno zagrijavanje stana, veš-mašinu, automobil, sedmodnevni odmor van kuće godišnje, neočekivani trošak iz kućnog budžeta, telefon, televizor u boji, meso ili ribu u obroku svaki drugi dan, kao i kašnjenje sa plaćanjem kirije, komunalnih usluga, rate za stan ili drugi kredit.

Kada rezultate MONSTAT-ove ankete prevedemo u brojke, dobijamo da 225 hiljada građana Crne Gore nije u mogućnosti da priušti minimum od tri ove stavke. Četiri i više stavki ne može da obezbijedi 83.700 stanovnika, dok svaki deseti građanin ne može domaćinstvu da priušti pet ili više stavki sa liste materijalne deprivacije.