Sve zlatne medalje nijesu vrijedne jednog života

Kada je danski fudbaler Kristijan Eriksen prošle godine pao kao pokošen na utakmici koju je njegova reprezentacija igrala na Evropskom prvenstvu, čitav svijet bio je u šoku. Pred TV kamerama koje su snimale jedan od najgledanijih događaja na planeti, fudbaleru je stalo srce… Igrači su plakali hvatajući se za glavu, njegova supruga, očajna i nemoćna, preskočila je ogradu, zavladao je muk. Počela je borba za život… Za mladi život sportiste koji je ljudima stvarnost činio ljepšom, koji im je donosio uzbuđenje, emociju, radost… Ljekari su činili sve da njegovo srce ponovo počne da kuca. I uspjeli su! Poslije trenutaka koji su se činili kao vječnost, Eriksen je u svjesnom stanju iznesen sa terena i ambulantnim kolima odvezen u bolnicu. Ubrzo je operisan, a danas opet igra fudbal.

Ali, njegov život spasen je znatno ranije. Učinili su to ljudi koji su donijeli protokole šta sve mora da sadrži oprema ljekarske ekipe koja prati utakmice na tako važnom takmičenju. Da je Eriksenu pozlilo negdje drugo, pa možda i na treningu kluba ili reprezentacije, ishod bi bio fatalan. Ostaje, međutim, pitanje da li su svoj posao dobro odradili i stručnjaci koji su Eriksena pregledali prije nego što se desio incident i koji su mu dali zeleno svjetlo za bavljenje sportom koji iziskuje ekstremne fizičke napore…

Da se slučaj Eriksen desio u crnogorskom sportu, teško da bi se izbjegla tragedija. Primjera za to, nažalost, nije malo. Koliko smo spremni da se dičimo rezultatima vaterpolista, rukometašica, košarkaša,…, koliko god se političari utrkivali u slanju čestitki za sjajne rezultate i “dostojanstveno predstavljanje države”, toliko je naše društvo nepažljivo i aljkavo prema nečemu bez čega nema ni rezultata, ni sporta uopšte. Nažalost, Crna Gora ne brine o zdravlju svojih sportista. Preciznije rečeno, uz čast izuzecima koji djeluju vođeni svojom ljekarskom etikom i savješću, Crna Gora nije uradila skoro ništa da zaštiti zdravlje svojih sportista…

Zavoda nema, a kad će ga biti…Prije skoro četiri godine, 26. juna 2018. godine, u Skupštini Crne Gore, a na predlog Ministarstva sporta, odnosno tadašnjeg ministra Nikole Janovića, izglasan je Zakon o sportu. Učinjeno je to uz aklamativno odbijanje sportske javnosti i vrlo opskurnu javnu raspravu.

U članu 98. tog zakona kaže se:

“Radi utvrđivanja zdravstvene sposobnosti sportista Vlada osniva zdravstvenu ustanovu. Zdravstvena ustanova iz stava 1 ovog člana osniva se kao zavod. Zavod obavlja zdravstvenu djelatnost za teritoriju Crne Gore, odnosno određene poslove zdravstvene djelatnosti u skladu sa zakonom kojim se uređuje zdravstvena zaštita. Nadzor nad zakonitošću rada zavoda vrši Ministarstvo, a u odnosu na kontrolu kvaliteta zdravstvene zaštite nadzor vrši organ državne uprave nadležan za poslove zdravlja”.

Od toga dana zdravstvena zaštita sportista ostala je, kako se to popularno kaže, mrtvo slovo na papiru. O izgradnji Zavoda nije bilo pomena! Sportisti su pregledani po sopstvenom nahođenju i zavisno od toga koliko su ljudi iz klubova ili reprezentacija bili odgovorni prema njihovom zdravlju. Savezi i klubovi koji su imali veće budžete imali su mogućnosti da obave obuhvatnije preglede, uz kontrolu kardiologa, dok su se oni sa manjim budžetom često zadovoljavali pečatom u sportskoj knjižici, do kojeg se dolazilo uz, najblaže rečeno, problematične preglede, a često i bez njih. Dešavalo se, tako, da sportistu koji stiže u jedan od naših klubova, ljekarska potvrda da je sposoban, čeka već na aerodromu prilikom slijetanja u Crnu Goru, a da isti već toga dana, bez bilo kakvog pregleda, istrči na teren. Mrtvo slovo na papiru ostalo je i to što je zeleno svjetlo za bavljenje sportom moglo da se dobije isključivo u službama za medicinu rada i uz prisustvo specijaliste sportske medicine…

U međuvremenu, Ministarstvo sporta prestalo je da postoji, a formirana je Uprava za sport i mlade. Iako je zakon promijenjen 2. decembra 2021. godine, pitanje zdravstvene zaštite sportista ostalo je samo njegova “ikebana”. Član 98 tog Zakona ostao je potpuno isti, nije promijenjen ni zarez. A Zavoda za sport i dalje nema… Ima jedino obećanja da će ga biti. Kada? Po odgovorima iz Uprave za sport i mlade, te Ministarstva zdravlja, teško je zaključiti…

“Gradnja Zavoda za sportsku medicinu treba da počne između maja i septembra ove godine. Nalaziće se u sklopu novog Doma zdravlja u Siti kvartu”, rekao je za Libertas vršilac dužnosti direktora Uprave za mlade i sport Marko Begović.

“Ministarstvo zdravlja planiralo je otvaranje Zavoda za zdravstvenu zaštitu sportista u okviru Doma zdravlja Siti kvart, Podgorica, za koji je pripremljeno idejno rješenje. Početak izvođenja radova se očekuje u drugoj polovini 2023. godine”, piše u odgovoru Libertasu državne sekretarke u Ministarstvu zdravlja, Anke Vukićević.

Zavoda, dakle, i dalje nema i neće ga biti još neko vrijeme, iako je odluka o njegovom osnivanju donijeta na sjednici Vlade Crne Gore još 7. maja 2020, skoro pune dvije godine nakon što su pregledi sportista u toj ustanovi predviđeni Zakonom o sportu.

“Vlada je, na sjednici 7. maja 2020. godine, donijela odluku o osnivanju Zavoda za sportsku medicinu Crne Gore. Ona je objavljena u Službenom listu Crne Gore br. 54/20 od 08. juna 2020. i stupila je na snagu 16. juna 2020. godine. Shodno navedenom aktu, trebalo je da bude donijet statut u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ove odluke, odnosno do 16. septembra 2020, kao i akt o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta – šest mjeseci od dana stupanja na snagu ove odluke. Upis u CRPS zavoda trebalo je da bude završen u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ove odluke, odnosno do 16. septembra 2020. Direktor ove ustanove trebalo je da bude imenovan u roku od godinu, odnosno do 16. juna 2021. godine”, rekao je Begović.

Begović Foto: Libertaspress/Savo Prelević

Imajuću u vidu da, naveo je on, Ministarstvo sporta i mladih i Uprava za sport i mlade do oktobra 2021. godine nijesu izradili studiju izvodljivosti, niti realizovali obaveze shodno donijetom aktu o osnivanju, sa predstavnicima Ministarstva zdravlja dogovoreno je da nadležna državna služba za poslove zdravstva preuzme dalje aktivnosti.

“Ministarstvo zdravlja je predvidjelo, u sklopu budućeg DZ kod City kvarta, prostorije, opremu i odgovarajuće ljudske resurse za funkcionisanje zavoda za sportsku medicinu. Pored zaokruživanja sistema sporta, Zavod će se baviti utvrđivanjem zdravstvene sposobnosti sportista i sportskih radnika, stanjem pripremljenosti sportistkinja i sportista, stručnom asistencijom u procesu planiranja, praćenja i korekcije trenažnog procesa”, pojasnio je Begović.

Dr Zeković: Biti korak ispred događaja

Dok čekaju da Zavod konačno bude izgrađen, a što može da potraje, sportisti će opet biti prinuđeni da pregled obavljaju u sopstvenoj ili režiji klubova, reprezentacija…

Vaterpolo reprezentacija, primjera radi, ima sjajnu saradnju sa dr Svjetlanom Zeković. A, ona je prezadovoljna njihovim savjesnim i ozbiljnim pristupom kada je u pitanju zdravlje sportista.

“Prije početka bavljenja sportom, čak i rekreativnim, svi se moraju podvrgnuti adekvatnom pregledu.

Srce je, ipak, organ koji se mora najviše prilagoditi i adaptirati kod neuobičajenih napora, kakva je fizička aktivnost. Događaji na sportskim terenima – nenadana smrt sportista, još je veći motiv da pokušamo da preduprijedimo eventualne probleme”, upozorila je, u razgovoru za Libertas, dr Zeković, kardiolog i pedijatar.

“Biti korak ispred događaja”, moto je dr Zeković, i nije joj teško da ga veoma često ponavlja.

Ona kaže da je to “zlatni standard”.

A, opomena ima na svakom koraku.

“Nažalost, tragedije su se dešavale i u našoj zemlji. Rukometaš iz Ulcinja, košarkaš iz Danilovgrada, fudbaler iz Podgorice… okončali su život na terenu”, podsjetila je dr Zeković.

Učestalost iznenadne smrti sportista, navela je ona, “u svjetskim istraživanjima kreće se između jednog na 40.000 i jednog na 80.000”.

“U periodu od 1993. do 2003. godine bilo je 10 slučajeva iznenadne smrti sportista, a od kojih su sedmorica bili fudbaleri. Mart 2018. godine upisan je crnim slovima, jer je smrt pokosila šestoricu sportista, od kojih su četvorica bili fudbaleri”, kazala je dr Zeković.

Jedan od njih bio je kapiten Fiorentine Davide Astori, koji je umro u snu 4. marta 2018. godine, noć uoči utakmice Udineze – Fiorentina. Istraga, koja je sprovedena, pokazala je da je Astori imao ozbiljnih srčanih problema zbog kojih nije smio da se bavi sportom. U procesu koji je izazvao veliku pažnju javnosti, osuđen je Đorđo Galanti, bivši medicinski savjetnik Fiorentine i bivši direktor centra za sportsku medicinu bolnice “Karegi” u Firenci. Tužilac je insistirao na kazni od 18 mjeseci zatvora, ali je Galanti osuđen na godinu uslovno.

Proglašen je krivim zbog toga jer je posljednji potpisao ljekarsku potvrdu da je Astori bio zdravstveno sposoban da se profesionalno bavi sportom. Potvrdu je potpisao u dva navrata, u julu 2016, odnosno 10. jula 2017. godine, iako je istraživanje laboratorije u Padovi, koja je objavila izvještaj o smrti Astorija, pokazalo da je fudbaler patio od aritmije uzrokovane kardiomiopatijom, koja se otkriva u 80 odsto slučajeva. Ista laboratorija došla je do zaključka da je kod sportista pet puta veća mogućnost tragičnog ishoda usljed aritmija izazvanih kardiomiopatijom.

Osim uslovne kazne, Galantiju je naloženo da plati ukupno 1.090.000 eura, od čega 250.000 Astorijevoj partnerki, 240.000 njegovoj kćerki, a preostalih 600.000 eura njegovim roditeljima i braći.

Tragedije nijesu zaobišle ni Crnu GoruSreća koju je imao Kristijan Eriksen, Astoriju nije bila naklonjena, jer je umro sam u hotelskoj sobi, bez mogućnosti da mu barem neko od saigrača pokuša pomoći. I nakon tog, ali i slučajeva u Crnoj Gori, ostaje da lebdi pitanje da li se tragedija mogla izbjeći. Kada se ona desi, sva priča biva uzaludna. Zbog toga, po hiljadu puta treba apelovati na sportiste da shvate da je njihovo zdravlje najvažnije, i njima i njihovim porodicama, da i najmanje probleme prijavljuju ljekarima, te da nema te karijere i pobjede koje smiju ugroziti nečiji život.

Jedna od najvećih tragedija u crnogorskom sportu dogodila se 14. oktobra 2006. godine, kada je na utakmici u Baru preminuo devetnaestogodišnji košarkaš iz Danilovgrada Petar Vukasojević. Talentovan, momak za primjer u svakom pogledu…

“Od naše tragedije je prošlo 16 godina. Petar je završio Gimnaziju, upisao Građevinski fakultet, trenirao. On i ostali igrači iz kluba u kojem je trenirao, bili su na sistematskom pregledu, na kojem je njemu ukazano da ima neke smetnje i dali su mu uput za kardiologa. Nije htio da ide, mislio je da nije ništa ozbiljno. Kada pred vama imate mladića od 19 godina, dobrog, snažnog, nije teško povjerovati da je sve kako treba”, ispričala je Libertasu Petrova porodica.

Četiri mjeseca ranije, na fudbalskoj utakmici prestalo je da kuca srce Emira Dedeića, člana Ibra iz Rožaja. Na sportskom terenu, tamo gdje je provodio najviše vremena, ugasio se i život Nenada-Ćira Nikolića, jednog od najboljih igrača malog fudbala kojeg je Crna Gora imala. Rekreacija sa prijateljima i bratom završila se kobno.

Stariji ljubitelji sporta u Crnoj Gori pamte i tragediju od 11. novembra 1983. godine, kada je na pripremama u Ulcinju preminula dvadesetogodišnja rukometašica Budućnosti Stojanka Mugoša.

“Ponekad granica između zdravlja i bolesti nije uvijek jasna i teže ju je prepoznati. Mora postojati studiozan pristup – detaljna anamneza, lična i porodična. Neophodno je ispitati genetiku, sklonost infekcijama i alergijama, obaviti adekvatan fizikalni pregled, evidentirati šumove na srcu i procijeniti gdje je potrebna patologija, a gdje je u pitanju razvojni faktor tokom odrastanja. Treba uraditi detaljnu analizu laboratorijskih nalaza krvi, urina i, po potrebi, briseva, elektrokardiografija…”, preporuka je dr Zeković.

Zeković Foto: Libertaspress/Savo Prelević

U slučaju da se utvrdi poremećaj srčanog ritma, navela je ona, neophodno je praćenje rada srca pomoću holtera.

“Prilikom pregleda sportista obavezno je uraditi ehokardiografiju, ergometriju i spirometriju”, upozorila je dr Zeković.

Ministarstvo ćuti o pregledima sportista za vrijeme korone

Stavke koje je nabrojala dr Zeković idealna su preporuka šta bi trebalo da sadrži Pravilnik o pregledu sportista.

“Kada se dobro uradi pravilnik, ne treba ga prečesto mijenjati, ali ga svakako treba prilagoditi određenim situacijama. Jedna od takvih situacija je pandemija korone, za koju je trebalo uraditi posebni protokol o pregledu sportista. Iz iskustva, savjetovala bih da se, nakon preležane korone, nikako ne smije trenirati najmanje 30 dana. Pregled bi morao da bude obavezan za sve koji su bili u kontaktu sa zaraženima bez obzira da li imaju simptome ili ne. Imali smo slučajeva da se kod ljudi bez bilo kakvih simptoma korone, pregledom utvrdi tečnost oko srca. Sve ove preporuke važe i za ljude koji se rekreativno bave sportom. Takođe, svi moraju da shvate da se i tokom drugih infekcija jednostavno ne smije trenirati. Detaljan pregled se u normalnim situacijama mora obaviti barem jednom godišnje, a kod djece u pubertetu i dva puta”, kazala je dr Zeković.

Nažalost, prema podacima do kojih je Libertas došao, protokol o pregledu sportista nije mijenjan od 2015. godine. Da li je to zaista tako, pokušali smo da saznamo od Ministarstva zdravlja, ali odgovor nijesmo dobili ni nakon ponovljene molbe.

Poređenja radi, sličan pravilnik u Srbiji se mijenja gotovo jednom godišnje, a posljednja izmjena je urađena u decembru prošle godine. Takođe, u tamošnjem Zavodu za sport postoji poseban protokol o pregledu sportista za vrijeme korone.

Mobilni defibrilatori – put kojim treba da se ide

Svi stručnjaci koji se bave slučajevima iznenadne srčane smrti saglasni su u tome da bi veliki korak naprijed u sprečavanju tragedija u sportu mogla da bude veća upotreba eksternih automatskih defibrilatora (AED). U 75-80 odsto slučajeva iznenadna srčana smrt započinje poremećajem srčanog ritma, a ukoliko se defibrilator primijeni u prvih tri do pet minuta, postoji velika vjerovatnoća da će osoba preživjeti. U pitanju su potpuno sigurni uređaji, koji reaguju samo u situacijama kada jedino defibrilacija može spasiti život.

U Crnoj Gori nedavno je u 10 gradova, prvi put u istoriji, na javnim površinama postavljeno 20 defibrilatora. Ministarka zdravlja Jelena Borovinić-Bojović saopštila je tada da su defibrilatori postavljeni u Podgorici, Nikšiću, Danilovgradu, Cetinju, Budvi, Kotoru, Tivtu, Herceg Novom, Baru i Ulcinju. Defibrilatori u Podgorici nalaze se u domovima zdravlja Blok pet, Zlatica, Nova Varoš, Pobrežje, Golubovci i u zdravstvenoj stanici Ubli.

“U svom gradu prepoznaćete ih po skraćenici AED – automatski eksterni defibrilator. To je prenosni uređaj koji isporučuje električnu struju osobama koje imaju srčani zastoj usljed poremećaja srčanog ritma”, pojasnila je Borovinić-Bojović.

Aparat daje glasovne instrukcije prema najnovijim smjernicama osnovnih postupaka održavanja života.

“Aparat analizira ritam i preporučuje ili ne preporučuje defibrilaciju, i korisnika vodi kroz cijeli postupak oživljavanja”, objasnila je Borovinić-Bojović, na zvaničnom predstavljanju aparata u centrali Zavoda za hitnu medicinsku pomoć u Podgorici.

Ostaje nam da se nadamo da će se defibrilatori uskoro naći i na stadionima, u dvoranama, trening centrima…