Novinari i mediji značajno su doprinijeli dokaznom materijalu u suđenjima za ratne zločine koji su se desili devedesetih godina prošlog vijeka, ocijenjeno je danas, tokom stručne diskusije o ulozi i zastupljenosti medija kao dokaza i novinara kao svjedoka pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ).

“Svjedočenja pred Haškim tribunalom jesu složena i komplikovana priča unutar profesije, to nije jednostavan izbor i najveći dio novinara to nije želio da uradi”, kazao je direktor Mediacentra u Sarajevu Boro Kontić, smatrajući ispravnim odluku novinara da svjedoče.

U okviru istraživanja Mediacentra Sarajevo, koje je sprovedeno u sklopu projekta “Novinarstvo kao prvi nacrt historije“, prikupljeno je više od dvije hiljade medijskih dokaza u arhivi sudskih spisa MKSJ-a, kao i više od trideset iskaza međunarodnih i domaćih novinara i novinarki koji su svjedočili u korist tužilaštva, ali i odbrane.

Direktor Digitalnog arhiva Mediacentra Sarajevo Dragan Golubović rekao je da je 31 novinar svjedočio pred Haškim tribunalom, a da su sa 14 njih, iz različitih zemalja, uradili intervjue. Sakupili su, kaže, više od 130 sati materijala iz Haškog tribunala.

Istakao je da su svi pozvani engleski novinari svjedočili, dok su svi iz SAD-a to odbili, pozivajući se na principe neutralnosti. Među ostalima, detalje svjedočenja podijelili su Martin Bell, Jacky Rowland, Ed Vulliamy, Florence Hartmann, Veton Surroi, Sejo Omeragić, John Sweeney, Slavoljub Kačarević…

Kontić je rekao da je razgovarao sa nekoliko novinara i od svih njih dobio drugačije odgovore iako je postavljao ista pitanja.

Prepričavajuci intervju sa novinarom Edom Vuljamijem, koji je svjedočio u 11 slučajeva, Kontić je kazao da je to za Vuljamija bilo nevjerovatno i stresno iskustvo, a da je u Njujork tajmsu izašao tekst u kome je autorka navela da je riječ o egotripu i privlačenju pažnje.

“Rekao mi je da prije 30 godina, kada je bio u podrumima Vukavara, nije mogao da pretpostavi da će taj grad danas biti u Evropskoj Uniji, a da London neće”, prenio je Kontić riječi Vuljamija.

On je ocijenio da su svjedočenja jako značajna i da je “novinarska objektivnost ako napišete da ima pet leševa bez obzira što su srpski ili osam ako su bošnjački, dok je neutralnost ako date isti prostor silovanoj osobi i zvjeri koja ju je silovala”.

Novinar i diplomata Zlatko Dizdarević kazao je da je bio zgranut “balansom na koji insistira angosaksonsko novinarstvo kada su mu britanski novinari objašnjavali da priču prave tako što jedan novinar uradi jednu stranu, drugi drugu, a onda u redakciji sklope tekst”.x

“Imate li balansa u današnjoj priči – da li pravite balans kada izvještavate iz Kijeva i Moske”, kazao je on.

Dizdarević je ocijenio da je politika sve radikalnija u preuzimanju novinarskih sloboda.

”To je nešto što je tendencija. To je oduvijek postojalo u svakoj državi, ali kod nas to sada postaje dominantno i nešto o čemu se ne postavlja previše pitanja”, kazao je on.

Tehnologija je, smatra Dizdarević, “poklopila pravo novinarstvo, jer je najvažnije biti brz i mnogo je važnije da se ima što više klikova nego šta je istina”.

“Postoje grčeviti pokušaji redakcija i pojedinaca, časnih novinara, koji pokušavaju da se tome odupru i koji još vjeruju da je smisao novinarstva u proizvodnji informacija”, poručio je Dizdarević.

Novinar Monitora Zoran Radulović je kazao da se u Crnoj Gori novinari nikada nijesu previše bavili Haškim sudom. Na pitanje kako komentariše “rehabilitovanje” novinara koji su se za vrijeme ratova ogriješili o profesiju, on je rekao da su “političke elite još iz vremena ratova devedesetih godina, a biznis elite nikle u tom vremenu, žele da se to vrijeme zaboravi”.

“Ti ljudi, pak, raspolažu određenim vještinama jer oni ne moraju da vjeruju da je to što pišu tačno da bi zvučalo uvjerljivo”, kazao je Radulović.

Dizdarević, odgovarajući na isto pitanje, ističe da je stvorena nova realnost sa novim mladim ljudima, novim finansijerima, a koja je, po svojim posljedicama, mnogo gora nego što su novinari ratni huškači koji su “rehabilitovani”.

Najveća rupa u arhivi RTCG iz perioda napada na Dubrovnik

Bivša urednica Programskog arhiva Radio televizije Crne Gore, Snežana Rakonjac, kazala je da je mali dio arhivske građe sačuvan, da je dio nestao na “volšeban način” i da je “najveća rupa u arhivi upravo iz perioda napada tadašnje Jugoslovenske narodne armije na Dubrovnik”.

Iako skromna po obimu, navela je ona, dokumentacija potvrđuje kako je taj medij instrumentalizovan u ratne svrhe.

“Većina novinara koja je tada radila, ostala je da radi u RTCG ili u Pobjedi. Umjesto lustracije, dešava se kontralustracija. Nije bilo nikakve sankcije”, kazala je Rakonjac.

Copy paste izvještavanje

Na pitanje moderatorke, direktorice Instituta za medije Crne Gore Olivere Nikolić, šta misle o odluci EU da se zabrani emitovanje Raša tudej i Sputnjika, Kontić je kazao da je lično uvijek protiv zabrane medija, osim ako je riječ o notornom kršenju prava i licenci.

Dizdarević je rekao da nema novinara u ukrajinskom ratu, koji izvještavaju sa lica mjesta, sa frontova, iz Moskve gdje se diriguje, kao što ih je bilo za vrijeme ratova u bivšoj Jugoslaviji, koji su bili na licu mjesta i kasnije svjedočili u Hagu.

“To je sve copy paste vijesti agencija”, kazao je on i naveo da se otkrivaju strašne montaže i laži u vezi sa vijestima koje dolaze.

Debata danas je jedna u nizu koju je Mediacentar Sarajevo, u saradnji sa lokalnim partnerima u Crnoj Gori, Srbiji i na Kosovu, organizovao o ulozi medija i novinara u suđenjima za ratne zločine pred Haškim tribunalom.