Svaka analiza položaja žene u crnogorskom društvu ne može biti kompletna bez priče o Darinki Kvekić-Petrović, crnogorskoj knjeginji, supruzi knjaza Danila i prvoj ženi koja je imala direktan uticaj na političke procese u Crnoj Gori. Prije knjeginje Darinke, nijedna žena u Crnoj Gori nije imala direktan pristup svim političkim procesima, diplomatiji i ugovaranju najosjetljivijih političkih pitanja.

Darinka je rođena je u Trstu 1838. godine, u porodici trgovca Marka Kvekića, porijeklom iz okoline Herceg Novog. Društveni položaj i bogatstvo njenog oca, omogućili su da Darinka dobije široko obrazovanje i poznavanje pet jezika (latinski, italijanski, francuski, engleski i njemački).

Knjaz Danilo je tokom boravka u Trstu, upoznao Darinkinog oca, sa kojim je imao izvjesne poslovne odnose, a njegovu kćerku upoznao je sredinom 1853. godine na večeri kod prijatelja i tršćanskog trgovca Špira Gopčevića. Iako je u tom periodu knjaz Danilo imao nekoliko bračnih ponuda, među kojima i ženidbu sa kćerkom kneza Srbije – Aleksandra Karađorđevića, koja bi uključivala i bogat miraz, večera u Trstu i susret sa tada petnaestogodišnjom Darinkom Kvekić, promijenio je sve planove. Knjaz Danilo je objašnjavao da je sudbina projektovala njegov brak sa Darinkom. Govorio je: “Ja sam htio kao knjaz, da knjaževu šćer vjenčam, pak ne bi mi suđeno. Ali je vazda bolje vjenčati viđenu, no čuvenu đevojku”. I zaista, Darinka je za knjaza Danila izvjesno bila “viđena đevojka” jer je, po svjedočenjima, već sljedećeg jutra od njenih rođaka tražio da je isprose, a on joj je lično narednog dana na ruku stavio vjerenički prsten, koji je bio najdragocjeniji koji se u Trstu mogao naći. Formalni čin vjeridbe obavljen je u januaru 1855. godine, kada je Darinka napunila 17 godina, a ubrzo je zakazana i svadba. Nema nikakve sumnje da je Danilo izabrao Darinku isključivo iz ljubavi, jer, kako su tada tumačili ljudi iz njegovog okruženja, za takav brak nije bilo nikakve naročite perspektive, a među pravoslavnim djevojkama u Trstu bilo je mnogo uglednijih i bogatijih porodica od one iz koje je na Cetinje stigla nova crnogorska knjeginja.

Kvekić - Petrović

Namjera knjaza Danila da se oženi curom koja mu se dopadala, a ne nekom drugom koja bi donijela političku korist njegovoj ulozi, izazvala je oštre reakcije. Kako je izvještavao francuski konzul iz Skadra, crnogorski glavari tvrdili su da su knjaza na ovaj brak naveli njegovi neprijatelji, pa su se čuli glasovi da će zbog ovoga otpora i vjenčanje biti otkazano. Braku se oštro protivila i Rusija, tada ključni vanjsko-politički saveznik Crne Gore. U Petrovgradu su strahovali da bi dolazak tadašnje “austrijske podanice” moglo ugroziti njihove interese u Crnoj Gori. Knjaz Danilo se nije obazirao na te poruke, pa je sredinom januara 1855. godine na Cetinju organizovano veličanstveno svadbeno slavlje na kome se sakupilo preko 500 svatova iz cijele Crne Gore.

Dolazak nove knjeginje u Crnu Goru poklopio se sa jednim od najdinamičnijih perioda u istoriji Crne Gore. Mnogi hroničari tog vremena, akteri političkih procesa i diplomate koji su u tom periodu bili na Cetinju, svjedočili su o snažnom uticaju Darinke na sve političke procese u Crnoj Gori. Svi oni se slažu da je knjeginja Darinka imala snažan uticaj na Danila, koji joj je potpuno vjerovao. Sva inostrana prepiska koja je dolazila u Crnu Goru, kao i ona koja je iz Crne Gore odlazila, prolazila je kroz njene ruke. Neki od njih smatraju da je Darinka, koja je bila bliska idejama francuske kulture, imala ključni uticaj na knjaza Danila, i promjenu njegove vanjskopolitičke orjentacije, neposredno nakon Krimskog rata, odnosno na Pariškom mirovnom kongresu (1856.) kada je Crna Gora prvi put u svojoj oslobodilačkoj borbi protiv Osmanskog carstva, oslonac umjesto u Rusiji, pronašla u Francuskoj i njenoj diplomatiji.

Knjeginja Darinka imala je ključni uticaj i na oblikovanje nove atmosfere u knjaževskoj familiji, dvoru i samom Cetinju. Odmah po dolasku na Cetinje promijenila je raspored prostorija u Biljardi u kojoj je bio smješten knjažev dvor. Prvi put u istoriji, na Cetinje je stigla strana posluga, koja je unijela mnoge novine i manire, a prvi put na cetinjskom dvoru počela su se pripremati i servirati jela na “evropski način”. Na dvoru se počelo govoriti francuskim jezikom, tada zvaničnim evropskim diplomatskim jezikom. Dvorske dame, zajedno sa knjeginjom Darinkom, počele su nositi elegantne evropske toalete, nakit i frizure. Novi imidž crnogorskog dvora i knjaževe porodice, bio je primjetan svima onima koji su u tom periodu posjećivali Cetinje, a svima njima, najsnažniji utisak ostavljala je knjeginja Darinka, za koju je jedan francuski diplomata rekao: “Ova mlada žena je bez sumnje ono najinteresantnije što se može vidjeti u Crnoj Gori”.

Iznenadna smrt njenog muža (1860.), dramatično je promijenila položaj knjeginje Darinke na crnogorskom dvoru. Novi vladar, knjaz Nikola, imao je puno simpatija prema supruzi bivšeg vladara. I sam školovan u Francuskoj, knjazu Nikoli je prijalo društvo udovice knjaza Danila, koji se sa njom čak i konsultovao oko svih pitanja vezanih za državnu vlast. Nasuprot mladom knjazu, njegov otac, vojvoda Mirko Petrović, najuticajniji pojedinac u Crnoj Gori, oštro se protivio ulozi knjeginje Darinke i njenom upivu u politička pitanja. Zbog sukoba sa vojvodom Mirkom, u novembru 1860, sa jednogodišnjom kćerkom Olgom otišla je i Rim. U Crnu Goru se vratila 1862. godine, a već naredne godine od knjaza Nikole dobila je jedan od najozbiljnijih diplomatskih zadataka, otputovala je u Beograd na sastanak sa knezom Mihailom Obrenovićem i Ilijom Garašaninom, gdje je razgovarala o uspostavljanju čvršćih političkih i vojnih odnosa između dvije zemlje. Nova diplomatska misija bila je u drugoj polovini 1864. godine u pregovorima oko razgraničenja između Crne Gore i Osmanskog carstva, a učestvovala je u pregovorima koji su rezultirali postizanjem crnogorsko-srpskog vojnog sporazuma iz 1866. godine.

Kvekić - Petrović

Naredne godine pokazaće da su ograničenja crnogorskog patrijarhalnog društva i previše jaka da bi jedna takva žena mogla funkcionisati u sredini kakvo je bilo Cetinje 60-ih godina 19. vijeka. Otpor koji je prema knjeginji Darinki ispoljavao vojvoda Mirko Petrović, stvorili su previše problema. Zamjerali su joj navodno rasipništvo i nepotrebno trošenje novca. Knjaz Nikola je u jednom trenutku obećao Darinki da će za nju i kćerku Olgu na Cetinju sagraditi poseban dvor, ali od te namjere nije bilo ništa zbog snažnog otpora u Crnoj Gori. Dodatni problem bila su konstantna sumnjičenja ruske diplomatije, koja su u knjeginji Darinki vidjeli opasnost za sopstvene geopolitičke interese. Rusi su vjerovali da knjeginja ima snažan uticaj na mladog knjaza Nikolu i da ga na taj način približava interesima Francuske. Ruska diplomatija bila je uvjerena da je Darinka ključni igrač francuske vanjske politike u Crnoj Gori i da zbog svog uticaja na knjaza Nikolu može napraviti ozbiljne probleme ruskim interesima. Kako nijesu imali direktne dokaze za ove tvrdnje, njihove zamjerke na račun udovice knjaza Danila bile su usmjerene na kritike o njenom navodnom rasipništvu i načinu života. Oni su čak u jednom trenutku preko svojih diplomata optužili knjaza Nikolu da novac iz ruskih dotacija troši na izgradnju dvorca knjeginje Darinke. Sve te okolnosti komplikovale su poziciju knjeginje Darinke na Cetinju, a cijela situacija je kulminirala 1867. godine kada je optužena da je učestvovala u pripremu jednog političkog pamfleta protiv knjaza Nikole. Bila je primorana da napusti Crnu Goru u koju se nakon toga samo povremeno vraćala. Umrla je u Veneciji 14. februara 1892. godine, a deset dana kasnije sahranjena je na Cetinju.