Ako bi pokušali da kroz jednu osobu, projektujemo simboliku emancipacije žene u crnogorskom društvu, teško da bi mogli naći bolji simbol od Stane Tomašević – Arnesen, žene, koja je cijeli život rušila stereotipe i predstave o tome “kakva bi žena trebalo da bude”. Skoro da nema nijednog tradicionalnog stereotipa crnogorskog patrijarhalnog društva, koga Stana nije uspjela da uruši. Bila je i učiteljica, ratnica, političarka, diplomata, ali prije svega snažna i samouvjerena osoba koja je vjerovala u sebe, svoj put, misiju, na kome kako će se ispostaviti, nije bilo moguće postaviti bilo kakvu prepreku.

Cijeli život rušila stereotipe: Tomašević

Rođena je u Baru 1921. godine u službeničkoj porodici Petra Tomaševića. Posao i poziv njenog oca odveo je porodicu Tomašević u Kosovsku Mitrovicu, gdje je osmogodišnja Stana nastavila osnovno obrazovanje nakon čega je u Mitrovici upisala i učiteljsku školu, koju je kasnije pohađala i na Cetinju i Sarajevu. Već tokom školovanja pokazala je bliskost ljevičarskim idejama, pa je na Cetinju, kao učenica učiteljske škole ,postala član biroa mjesnog komiteta Komunističke partije. Učestvovala je u svim akcijama cetinske ćelije Komunističke partije, između ostalog i u štrajku učenika, zbog koga je izbačena iz škole. Školovanje je nastavila u Sarajevu, i nakon diplomiranja zaposlila se kao učiteljica u seoskoj školi u blizini Pljevalja.

Tomašević u Drvaru 1944. godine

Nije stigla da iz školske klupe isprati ni prvu generaciju učenika. Umjesto sa učenicima, Stana je kraj školske godine okončala odlaskom u partizane, gdje su od prvog dana bila i njena braća Dušan i Nebojša. Kao borac jedne od najslavnijih jedinica Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije – Četvrte proleterske crnogorske udarne brigade, Stana je učestvovala u najznačajnijim vojnim operacijama od Neretve, Sutjeske i desanta na Drvar. Već u prvim ratnim godinama, Stana je postala politički komesar, kao jedna od rijetkih žena koja je u oslobodilačkom pokretu dobila takvo priznanje. Iz ratnog perioda je sačuvana je i izjava njenog saborca upućena Staninoj majci:

Rodila si i podigla, Milice, žensko čeljade kakvo se do sada nije rađalo u Crnu Goru. Vazda je bilo hrabrijih i odvažnijih žena u sve ratove. Ali, Stana ti je pameću iznad mnogijeh umnijeh Crnogoraca.

Borci Četvrte proleterske brigade, septembar 1942. godine: Tomašević treća s lijeva

Stana Tomašević tokom oslobodilačkog rata nije bila samo ratnik, već i ozbiljan politički kadar omladinske organizacije. Kao jedna iz najužeg rukovodstva omladinskog pokreta, pozdravnim govorom otvorila je kongres mladih održan u Drvaru 1944. godine. Političku karijeru nastaviće i nakon rata, ali je tokom oslobodilačkog rata Stana, kao jedna od najljepših žena u partizanskom pokretu, postala simbol ženske emancipacije.

Skoro da nema fotografa koji je boravio među partizanskim jedinicama, a da se u njegovom objektivu nije našla figura lijepe Crnogorske, širokog osmjeha i bujne kose. Taj osmjeh nije promakao ni ratnom fotografu britanske vojske Džonu Talbotu koji je zajedno sa sinom britanskog premijera Randolfom Čerčilom boravio na oslobođenoj teritoriji u Drvaru. Fotografija Stane Tomašević, koju je napravio britanski fotograf ubrzo je postala simbol partizanskog pokreta, našla se na mnogim naslovnicama strane štampe, ali i na letcima koje su britanci bacali iznad okupiranih zemalja, objašnjavajući kako se jugoslovenska omladina bori protiv fašizma.

Jedna od najljepših žena u partizanskom pokretu: Tomašević

Kao jedna od heroina rata, nosilac partizanske spomenice, Stana je nakon rata nastavila da pomjera granice ženske emancipacije. U Beogradu je 1954. godine završila Filozofski fakultet, nakon čega je obavljala niz značajnih političkih funkcija: načelnica Agitpropa za obrazovanje, poslanica u Saveznoj skupštini i predsjednica Odbora za spoljnu politiku. Obavljala je dužnost pomoćnice saveznog ministra za rad, kada je 1963. godine dobila direktan poziv od Josipa Broza da preuzme dužnost ambasadora Jugoslavije u Norveškoj. Bilo je ovo još jedno veliko priznanje za Stanu, koja je ovim činom postala prva žena ambasador. Uporedo sa funkcijom ambasadora u Norveškoj, Stana je bila i opunomoćeni diplomatski predstavnik na Islandu, a od 1974. do 1978. godine.

Umrla je u Beogradu 1983. godine.