U subotu uveče početkom marta 2021. godine, predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, pojavio se na televiziji uživo, sjedeći za dugačkim drvenim stolom, a uz njega su bili premijer i ministar unutrašnjih poslova Srbije. Vučić je rekao da ima važno saopštenje o hapšenju bande podzemlja odgovorne za višestruka ubistva. Ministar unutrašnjih poslova upozorio je gledaoce da udalje svoju djecu od televizora. Serija slika prikazala se na ekranu iza njega: odsječena glava, tijelo bez glave, torzo. Vučić je govorio polako, često praveći pauzu i ozbiljno zureći u sto ispred sebe, blago pogrbljenog tijela od dva metra. Pohvalio je policiju i obavještajne agente koji su istraživali bandu.

“Za dlaku su izbjegli da i sami budu ubijeni”, rekao je on.

Bila je to šokantna prezentacija, čak i u zemlji poput Srbije, gdje mnogi odrasli imaju bolna sjećanja na jugoslovenske ratove devedesetih i njihova zvjerstva. Međutim, konferencija za novinare bila je samo početak kampanje jezivih otkrića. U sedmicama nakon hapšenja u februaru 2021. godine, novi detalji su počeli da cure u medijima. Grupa je navodno namamila svoje žrtve u “kuću horora“ u predgrađu Beograda, gdje su ih mučili, raskomadali, hranili kroz industrijski mlin za meso i ponekad bacali u Dunav.

Priča je oduševila Srbe, i to ne samo zbog krvavih slika. Vođa klana bio je krupni fudbalski huligan i trgovac kokainom po imenu Veljko Belivuk, zvani Nevolja, već poznata ličnost u Beogradu. Ranije je bio optužen za ubistvo i niz drugih teških zločina, ali nikada nije proveo mnogo vremena u zatvoru. Pričalo se da je u dobrim odnosima sa srpskom policijom i obavještajnim službama. On i njegovi ljudi su slikani u društvu moćnih ljudi, među kojima je i predsjednikov sin, Danilo Vučić.

Nakon konferencije za novinare, Belivuk je na sudskom ročištu iza zatvorenih vrata ponudio svoju stranu priče. On je rekao da je njegova banda organizovana "za potrebe i po nalogu Aleksandra Vučića", navodi se u sudskim transkriptima. On je opisao neke od tajnih poslova za koje je banda tvrdila da ih je uradila za Vladu, poput zastrašivanja političkih rivala i sprečavanje navijača da skandiraju protiv Vučića na fudbalskim utakmicama - što je vrijedna usluga u zemlji u kojoj stadion može da napravi ili slomi predsjednika. Belivuk je upozorio da će, ukoliko Vučić nastavi postupak protiv njega, imati još mnogo toga da kaže.

Vučić je ljutito osporio bilo kakvu povezanost sa ubicama, ali izgledalo je kao da je slučaj Belivuk shvatao lično, ponekad sugerišući da je to zavjera protiv njega. U jednom bizarnom televizijskom intervjuu nekoliko mjeseci nakon hapšenja, on je tvrdio da su Belivukovi ljudi od svojih žrtava pravili “ljudske ćevape“ i slali ih Belivukovom šefu, Radoju Zviceru. Gledajući u kameru i obraćajući se Zviceru, koji je još na slobodi, Vučić je postavio izazov.

“Pozivam ga da me ubije“, rekao je, “nemam problem sa tim, jer je bolje biti pretvoren u mljeveno meso nego pustiti da ova kopilad vlada Srbijom".

Kako se suđenje približavalo, počele su da cure informacije o dugogodišnjim vezama između klana i raznih članova Vučićeve administracije, za koje se čini da su je nadgledali, pomagali i štitili. Belivuk je s vremena na vrijeme izgledao kao predsjednikov mračni blizanac, čovjek koji otjelotvoruje zločinačku stranu države koja je postajala sve autokratskija tokom protekle decenije. Vučić, koji je na mjestu predsjednika od 2017. godine i koji je vezan za vladajuću stranku u zemlji, dugo je govorio da želi da svoju zemlju - i dalje među najsiromašnijim u Evropi - vodi ka većem prosperitetu i članstvu u Evropskoj uniji. Istovremeno, on je uništio mnoge srpske demokratske institucije, a čini se da bande u mafijaškom stilu često djeluju nekažnjeno.

Afera Belivuk, drugim riječima, nije samo horor priča o odsjecanju glava i kokainu. Kriminal koji cvjeta za vrijeme Vučićeve vladavine, zajedno sa periodičnim prijetnjama zvanične Srbije da “zaštiti” etničke Srbe u drugim djelovima regiona, mogao bi na kraju da razotkrije rješenje kojim je uspostavljen mir na Balkanu 1995. godine. Evropljani su toga veoma svjesni, kao i Vladimir Putin, koji ima svježe razloge da ih podijeli i odvrati. Kremlj ima dugu istoriju podrške srpskim nacionalistima kao opkoljenim sunarodnicima Slovenima i motiv više nego ikad — zahvaljujući ratu u Ukrajini — da izazove nevolje na Balkanu.

Ali, rizici za Evropu su dublji od toga: Vučićev brend etničkog šovinizma i demagogije oslikava se od njegovog saveznika Putina, a širenje neliberalne demokratije - koja već jača u djelovima kontinenta - predstavlja jednaku, možda zlokobniju prijetnju. Slučaj Belivuk otvorio je prozor u sumornu moguću budućnost, u kojoj Vučić iznutra podriva evropski projekat, gradeći državu u kojoj je demokratija fasada, a kriminalni klanovi se koriste za širenje straha. To bi bilo dovoljno uznemiravajuće samo po sebi. Dešava se, takođe, da je to ista taktika koju koriste ljudi koji su prije tri decenije uveli Balkan u katastrofalan rat.

U vrijeme kada se Belivuk prvi put pojavio u sudnici prošlog oktobra, već je stekao jezivu vrstu slavne ličnosti, a njegov uspon i pad zabilježen je u beskrajnoj seriji tabloidnih izveštaja. Uveden je u prostoriju sa lisicama na rukama, u bijeloj polo majici i farmerkama. Lice mu je bilo meko i zaobljeno, skoro anđeosko, sa velikim praznim očima. Uprkos svojoj veličini - on je krupan čovjek sa masivnim gornjim dijelom torza - izgledao je čudno kao prevelika beba, kao da čitav život nasilja nije ostavio nikakav utisak na njega. On i još oko 30 optuženih, uglavnom krupnih muškaraca sa tetovažama i obrijanih glava, izgledali su neobično opušteno, cerekajući se, ćaskajući i dobacivajući nekoliko usputnih uvreda jedni drugima. Možda su očekivali da će se ovo suđenje završiti onako kako je završila većina njihovih prethodnih - proceduralnim greškama, netačnim dokazima i prevremenim puštanjem na slobodu.

Nakon nekoliko formalnosti, tužilac je stao da pročita optužnicu. Kada je opisao kako su Belivuk i njegov poručnik udarili žrtvu “sjekirom u vrat i odsjekli mu glavu“, dotični je zjevnuo i pogledao u plafon. Neki od njegovih kolega, takođe optuženih, su zadrijemali.

Kada je Belivuk stao, objema je rukama uhvatio govornicu i prešao pravo na stvar. Njegova banda je, kako je rekao, od početka bila državni projekat. Izrecitovao je neke od usluga koje je pružao, pa čak i opisao sastanak za koji je tvrdio da je imao sa Vučićem u jednoj privatnoj kući u Beogradu, navodeći adresu, broj stana i ime vlasnika. Tamo su se sreli samo jednom, dodao je, “jer, kako je šef rekao, da nas neko vidi ili snimi, ne bi bilo dobro za njega“.

Vučić je odmah demantovao optužbe i čak ponudio da o njima razgovara sa istražiteljima i da se podvrgne poligrafu. Pravno gledano, nije vjerovatno da će patiti od suđenja. Nijedan visoki zvaničnik nije optužen, a vrlo malo njih je čak i saslušano. Važnost slučaja Belivuk leži na drugom mjestu. To je natjeralo cijelu Srbiju da se suoči sa obiljem posrednih dokaza da je Vučić dozvolio da kriminalci postanu virtuelna ruka države. Podrška koju su Belivuk i njegovi prijatelji dobili od policije i ministarstva unutrašnjih poslova u protekloj deceniji uveliko je dokumentovana u sudskim svjedočenjima, presretnutim telefonskim razgovorima i fotografijama. Sugestija da je sve ovo moglo da se desi bez Vučićevog znanja izaziva smijeh u Beogradu. Prije nego što je Vučić bio predsjednik, bio je premijer, a prije deceniju je reorganizovao srpske službe bezbjednosti. On sada ima skoro potpunu kontrolu nad gotovo svim aspektima javnog života. Od parlamenta preko sudova, policije i biznisa, Vučić je tretiran sa laskavim poštovanjem; Srbi koji ga prevare, rade to na sopstvenu propast. Zapravo, hapšenje Belivuka i njegove bande možda je jedna od rijetkih ključnih odluka posljednjih godina dana koju Vučić nije kontrolisao.

Većina dokaza u slučaju dolazi od tima evropskih policijskih zvaničnika koji su slučajno naletjeli na njih. Proveli su dvije godine pokušavajući da dešifruju aplikaciju za razmjenu telefonskih poruka pod nazivom Skaj , koja je bila omiljeno sredstvo trgovaca kokainom u lukama za kontejnerski transport robe u Sjevernoj Evropi. Kada su konačno provalili šifru, otkrili su mnogo više od lokalnog lanca kokaina. Sa najmanje 70.000 korisnika, Skaj se pokazao kao virtuelni kamen iz “Rozete” za globalizovani svijet organizovanog kriminala, sa grafičkim porukama i fotografijama koje trepere eterom u vrtoglavom nizu jezika i dijalekata.

“Kao da stojite ispred kuće u mraku, a sada ste ušli unutra i upalili svjetla“, rekao mi je jedan zvaničnik iz Europola, organa za sprovođenje zakona Evropske Unije.

Skaj nije bila prva aplikacija koju su organi za sprovođenje zakona optužili da služi narkobosovima. Ali je najpopularnija i najodvažnija. Kompanija, koju je osnovao preduzetnik iz Vankuvera 2010. godine, hvalila se da je njena četvoroslojna enkripcija neraskidiva; na kraju je zaradio stotine miliona dolara prije nego što su njegovi rukovodioci optuženi 2021. godine.

Ispostavilo se da je veliki dio dokaza Skaj aplikacije sa Balkana, a posebno iz Srbije. Prenošenje tih podataka bilo je “veoma osjetljivo“, rekao mi je zvaničnik francuskog ministarstva unutrašnjih poslova, zbog zabrinutosti da bi mogli da procure. Iako je srpska policija na kraju uhapsila Belivuka i njegovu bandu, čini se da su to učinili nevoljno. Nekoliko dana prije hapšenja, njemu i njegovom potporučniku je dozvoljeno da napuste zemlju i odu u susjednu Crnu Goru, još jedno središte za trgovinu drogom. Crnogorske vlasti su saopštile da su osudile njihova navodna ubistva; crnogorski tužilac je lokalnim medijima rekao da iza zavjere stoje “određene bezbjednosne strukture“ u Srbiji, koja je možda bila zamišljena da se izbjegne problematika suđenja.

Tokom Vučićevih devet godina na vlasti, srpski fudbalski huligani - i kriminalne grupe koje se preklapaju sa njima — bili su upleteni u nestabilnu etničku politiku u regionu i pomogli u podsticanju srpskih pobuna u drugim balkanskim zemljama. Neki od njih ispovijedaju lojalnost Rusiji. Neki Srbi su se pridružili ruskoj paravojnoj Vagner grupi, koja ima svoju istoriju angažovanja kriminalaca i postavlja video-snimke regrutovanja na srpskom jeziku za rat u Ukrajini. Iako je Vučić zamjerio toj grupi, Srbija ostaje neka vrsta linije rasjeda između Rusije i Zapada. Sve to Vučića stavlja u poziciju izuzetne moći.

U krizi, on bi mogao da odluči da li će se region Balkana smiriti ili će ponovo upasti u nasilje.

Najvidljiviji rizici danas su usredsređeni na Kosovo, zemlju na jugu Srbije koju većinski čine etnički Albanci, ali ima područja koji su većinski srpski, posebno na sjeveru. Lideri Srbije su i dalje duboko nezadovoljni otcjepljenjem Kosova od Srbije nakon jugoslovenskih ratova devedesetih i odbijaju da priznaju njegovu nezavisnost, koja je međunarodno uspostavljena 2008. godine. Scenario koji drži zapadnoevropske lidere budnima ide otprilike ovako: Vučić, pozivajući se na opasnost koja prijeti srpskoj manjini, šalje trupe preko granice i aneksira sjever Kosova, Srbi u drugim djelovima regiona potom napuštaju svoje domove ili zahtijevaju dodatne promjene granica. Ovo bi moglo značiti kraj Dejtonskog sporazuma, pakta koji je posredovao američki diplomata, Ričard Holbruk, koji je okončao najgore borbe 1995. godine i ponovo iscrtao mapu bivše Jugoslavije. To bi moglo da izazove novi rat. Čak i bez nasilja, kolaps Dejtonskog sporazuma ojačao bi politiku etničke solidarnosti i autokratije širom Balkana.

Drugi scenario podrazumijeva da Vučić prikriva svoje namjere o promjeni granica sve dok Srbija ne bude primljena u Evropsku uniju. Ovaj scenario o trojanskom konju stekao je povjerenje dijelom zbog neliberalnog premijera Mađarske, Viktora Orbana, bliskog Vučićevog saveznika koji je revnosno lobirao za prijem Srbije. Čini se da se nada da bi Vučić mogao da pomogne Mađarskoj, članici od 2004. godine, da usmjeri Evropu u više populističkom i manje demokratskom pravcu.

Zbog svih ovih razloga, slučaj Belivuk je bio osjetljiv za novinare. Rečeno mi je prije nego što sam došao u Srbiju da će moji pozivi biti praćeni, da će mene pratiti, možda čak i zaustavljati i ispitivati. Srpski novinari koji su mi dali ova upozorenja i sami su bili rutinski maltretirani i prijetili su im kako kriminalci, tako i B.I.A, srpska obavještajna agencija.

Siva zona između države i mafije u Srbiji je realna. Takođe je okružena spoljnim zidovima glasina i paranoje koji otežavaju posao novinaru. Mora da sam razgovarao sa desetak Srba čiji su sinovi ili muževi ili djeca ubijeni pod mutnim okolnostima. Većina njih nije imala pojma ko su ubice, ali su imali razrađene priče o korumpiranim zvaničnicima, narko vođama, poslovima sa oružjem i inkriminišućim fotografijama. Neki su angažovali privatne detektive. Svi su izgledali uvjereni da se istina namjerno krije od njih. Ipak, neki od ljudi sa kojima sam razgovarao su očigledno skrivali stvari od mene. Proveo sam sat vremena u razgovoru sa jednom udovicom čiji je muž bio među iskasapljenim tijelima na fotografijama koje su pratile optužnicu protiv Belivuka. Bila je visoka i strogog izgleda, sa dugom crnom kosom. Njena priča je bila potresna, ali kada sam počeo da se raspitujem o kriminalnom porijeklu njenog muža — on je bio u zatvoru zbog uloge u ozloglašenoj bandi lopova nakita na Balkanu — njeni odgovori su postali hladni i jednosložni. Imao sam osjećaj da bi mogla da mi ispriča mnogo zanimljiviju priču da nije bila zabrinuta za posljedice saučesništva svog muža, a možda i za svoje.

Vučić nije odgovoran za ovu gomilu straha i endemskog kriminala. To je skoro dio scene na Balkanu, toliko da se samo ime regiona vjekovima koristilo kao neka vrsta stenografije za etničku mržnju i nasilje - “scena za egzotične trilere o korupciji, brzom ubijanju i lak zločin“, kako je napisao istoričar ,Mark Mazover. Ali, Vučić ima demagoški dar da udahne novi život ponižavajućim stereotipima. On je brilijantno iskoristio problem srpske mafije, stvarajući okruženje u kojem mu zamagljena linija između organizovanog kriminala i države ide u prilog.

Nije slučajno da su i Vučić i Belivuk počeli svoje karijere u fudbalskim navijačkim grupama. Možda više nego bilo gdje drugo, fudbalski stadioni u Srbiji su mjesta za moć u njenom najsirovitijem obliku, regrutovanje za policiju i kriminalce. Stadioni su bili poluga etničkog nacionalizma koji je uništio Jugoslaviju, a te burne emocije oblikovale su Vučića i njegove savremenike. Čak i danas, približavanje areni tokom noći utakmice može se osjećati kao ulazak u oluju sa munjama. Policajci su pored bulevara, a kako se približavate, tu su timovi militarizovane policije sa pancirima i štitovima. Obožavaoci ponekad pjevaju uvrede koje podsjećaju na one koje su korišćene tokom kampanja etničkog čišćenja devedesetih. Timska lojalnost poprima gotovo religiozni intenzitet. Izvršni direktor Crvene Zvezde Beograd, najpopularnijeg tima u Srbiji, slavno je rekao da Crvena Zvezda “nije samo fudbalski tim, to je ideologija, filozofija i nacionalni simbol. Crvena zvezda je čuvar srpskog identiteta i pravoslavne vere”.

Mrtvi fudbalski navijači gledaju sa oslikanih murala širom Beograda, pored ploča, statua i drugih spomenika koji svjedoče o njihovom statusu svojevrsnog glasa naroda. Huligani su bili među prvima koji su krenuli u rat početkom devedesetih, a huligani su bili ti koji su, deceniju kasnije, pokrenuli rušenje nacionalističkog moćnika Slobodana Miloševića. Od tada srpski političari strahuju od stadiona i pokušavaju da zadrže huligane na svojoj strani.

Razgovarati sa srpskim huliganima nije lako. Neki su opasni. Većina onih koje sam sreo bili su prećutni i oprezni, bez sumnje, djelimično, zbog slučaja Belivuk. Poslije dvije sedmice istraživanja, srpski kolega mi je pomogao da pronađem ono što sam tražio: čovjeka koji je odrastao uz Vučića na stadionu i koji je htio i mogao da priča o zajedničkom porijeklu. Bio je 46-godišnjak koji sebe još uvijek naziva huliganom, iako ima ženu i djecu i rijetko ulazi u tuče. Upoznali smo se u baru daleko od njegovog komšiluka, tako da ga ne bi prepoznali. Govorio je pod uslovom da ga ne identifikujem, pa ću ga zvati B, njegov prvi inicijal. Ima kompaktno tijelo i obrijanu glavu, a dok je išao preko šanka pogled mu je bio toliko direktan i neustrašiv da sam imao osjećaj da me napada. Sjeli smo i naručili pivo. Govorio je brzo na engleskom, povremeno prelazio na srpski kada nije mogao da pronađe pravu riječ.

B. mi je rekao da je stadion bio rijetka zona slobode i anonimnosti u strogo kontrolisanoj jugoslovenskoj komunističkoj državi. To je takođe bilo mjesto gdje ste, do kasnih osamdesetih godina prošlog vijeka, mogli da vidite kako se zemlja raspada iz dana u dan. Mladići su počeli da formiraju bande i donose bejzbol palice na utakmice, kopirajući članove uličnih bandi u američkom filmu “Ratnici“ iz 1979. godine. Stariji huligani su rekli B. i njegovim prijateljima da pronađu sličnu grupu mladića koji podržavaju drugi glavni beogradski tim - Partizan, i izazovu ih na tuče “da vide ko je hrabar, a ko nije“. Ova tradicija još uvijek traje, rekli su mi drugi beogradski huligani, a ponekad izabrani članovi moraju da “iskrvare“ drugog člana da bi se uzdigli u redove prije nego što im se daju “misije“. To može uključivati činjenje zločina ili samo prebijanje određenog rivala.

Svi mladi huligani na sjevernoj tribini bili su mladi nacionalisti, rekao je B, uključujući i Vučića. Među povicima je bilo “Srbija, a ne Jugoslavija“. Poslije utakmice 1988. godine, rekao je B, on i njegova grupa su čuli za sukob između Srba i Albanaca. Oni su poslije utakmice otišli ”u lov” na Albance u Beogradu, nadajući se da će razbiti neke prodavnice i naučiti Albance lekciju. Završili su u uličnoj tuči. U tome je bio i predjsednik Vučić.

"Moram da vam kažem da iako mi se sada ne dopada, tad je bio hrabar, hrabar u borbi" kazao je B. (Vučićevi portparoli nijesu odgovarali na ponovljene zahteve za komentar).

Vučić je rekao da je bio na tribinama tokom legendarne fudbalske tuče 1990. godine koja se ponekad opisuje kao pravi početak balkanskih ratova. Dogodilo se to na utakmici beogradske Crvene zvezde i zagrebačkog Dinama, a ubrzo je preraslo u mete koji je zahvatio cijeli stadion. Navijači sa obje strane su očigledno bili spremni za bitku: kamenje je bilo nagomilano na stadionu, spremno za bacanje.

Decenijama kasnije, srpski mediji su objavili mutne fotografije utakmice na kojoj se u masi vidi mršav mladić, identifikovan kao Vučić.

Do 1990. godine nasilje je izmaklo kontroli. Bilo je hiljade mladih vandala koji su tražili nevolje, a, rekao je B, neko je morao “da smiri tu grupu, jer ih se Slobodan Milošević plašio“.

Dakle, Milošević, koji je u to vrijeme bio predsjednik Jugoslavije, odabrao je vođu za huligane. Ovo je bio prvi put da je politički lider ušao u takav odnos i to je bio presedan koji će Vučić kasnije slijediti.

Miloševićev čovjek se zvao Arkan. Imao je dječačko lice sa krhkim osmijehom koji je prikrivao sklonost ka nasilnom bijesu. Nešto u njemu izazivalo je poštovanje. Arkan je bio slavna ličnost srpskog podzemlja, koji je stekao ime nizom smjelih pljački banaka i bjekstva iz zatvora širom Evrope sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka. Postao je jedan od najbrutalnijih ratnih zločinaca devedesetih. Fotografije njegove paravojne grupe, Tigrovi, pomogle su da se zapadno mišljenje odlučno okrene protiv Srbije. Na jednoj od njih vidi se kako srpski policajac udara nogom u glavu Bosanke koja umire.

Ako je fudbalski stadion oblikovao Vučićev karakter, on je u ratu učio politiku. Tek što je završio pravni fakultet 1991. godine, školovao se kod krajnje desničarskog srpskog političara po imenu Vojislav Šešelj. Te iste godine su Slovenija i Hrvatska proglasile svoju nezavisnost, što je izazvalo povremene i brutalne sukobe koji su razbili Jugoslaviju. Šešelj, zagovornik etničkog čišćenja, bio je korisna karika za Miloševića, koji je mogao da ga ukaže kao dokaz da su neki Srbi čak ekstremniji od njega. Šešeljeva Radikalna stranka regrutovala je policiju koja je postala ozloglašena po divljanju u Srbiji, Bosni i istočnoj Hrvatskoj, gdje su pljačkali, mučili, ubijali i protjerivali nesrpske civile. Šešelj je jednom rekao da će njegovi ljudi koristiti zarđale kašike da vade oči svojim neprijateljima, iako je kasnije tvrdio da je to crni humor. Sud Ujedinjenih nacija za ratne zločine u Hagu ga je na kraju optužio i osudio za zločine protiv čovječnosti.

Vučić je bio entuzijastični pobornik Šešeljeve stranke, a ubrzo je postao i najmlađi poslanik u Skupštini Srbije. Nekoliko dana nakon masakra oko 8.000 bosanskih muslimana u Srebrenici, 1995. godine, Vučić je održao govor u kojem je izjavio: “Ako nas bombardujete, ako ubijete jednog Srbina, mi ćemo ubiti stotinu muslimana“. U decenijama od tada, Vučić se nikada nije u potpunosti izvinio za zločine počinjene u ime Srbije ili za svoju retoriku. On je neke osuđene ratne zločince, po njihovom izlasku iz zatvora u inostranstvu, tretirao kao heroje.

Vučić je 1998. godine postao ministar informisanja u Miloševićevoj Vladi, što je bila njegova prva pozicija stvarne moći. On je predsjedavao značajnim gušenjem štampe, nametajući ogromne novčane kazne organizacijama koje su kritikovale Vladu. Bio je to početak preokupacije medijima koji će pomoći da se definiše Vučićeva politička karijera.

Međutim, ako su Milošević i njegov zamjenik uspjeli da ukrote štampu, oni su gubili kontrolu nad stadionom. Mnogi fudbalski huligani su se borili u ratovima, a kada su se vratili kući, “osjećali su da mogu biti poborci nacionalnog identiteta“, rekao mi je Ivan Đorđević, antropolog sa Etnografskog instituta u Beogradu, koji je napisao svoju disertaciju o fudbalu i nacionalizmu na Balkanu. B, moj huliganski kontakt, malo je drugačije govorio. Na stadionu je, rekao je, “došla nova generacija, a oni nijesu dali [psovka] za Arkanovo bogatstvo ili njegovu glamuroznu suprugu, pop zvezdu, Cecu".

Odlučili su da im je dosta i Miloševića, koji je Srbiju doveo do ekonomske propasti i statusa autsajdera u Evropi. Na stadionima su navijači skandirali “Ubij se, Slobodane!“ Huligani su se povezali sa političkom opozicijom i počeli da služe kao neformalno obezbjeđenje tokom protesta.

Veliki trenutak nastupio je 5. oktobra 2000. godine, kada su jednosedmični ulični protesti kulminirali upadom u Skupštinu Srbije, a njime prednjačili huligani. Milošević je podnio ostavku sljedeće noći, a Srbi su nakratko bili oduševljeni. U znak priznanja uloge koju su odigrali u njegovom svrgavanju, nekim huliganima je pobednička koalicija Demokratske opozicije očistila krivične dosijee.

“Ništa u policiji, ništa na sudovima“, rekao je B. “Slobodni smo. Mi smo kao anđeli. Čist list.” Euforija je ubrzo izblijeđela. Ekonomija Srbije je bila olupina, a Evropska unija nije namjeravala da spasi zemlju na koju se gleda kao na jazbinu nepokajanih ratnih zločinaca.

Za Vučića je pad Miloševića značio trenutak duboke neizvjesnosti oko sopstvene političke budućnosti. Godinama kasnije, dao je čudan intervju koji nagovještava njegovo osjećanje bijesa i osujećene ambicije. “Sjedio sam kod kuće i vidio to kao tragediju za srpski narod“, rekao je on. "Onda sam izašao napolje, neki narkomani su me napali, pa sam morao da ih pobijedim." Obojicu ih je pretukao i nokautirao, rekao je. Ali nekako su ovi misteriozni napadači ustali i ponovo navalili na njega, a on ih je pretukao po drugi put. “Vratio sam se kući“, rekao je Vučić, “i znao sam, naravno, da je Srbija u godinama kolapsa i razaranja.

Vjekovima je nacionalni identitet Srbije oblikovan osjećanjem gubitka i povrijeđenog ponosa. Srbija je došla pod osmansku vlast nedugo poslije legendarne bitke 1389. godine, datuma koji vidite sprejom oslikanog na zidovima širom zemlje. Nije u potpunosti povratila svoju nezavisnost skoro 500 godina. Ta osjećanja su se ponovo probudila tokom devedesetih, kada su mnogi Srbi vjerovali da su nepravedno prikazani kao zlikovci složenog građanskog rata. Oni su, takođe, duboko negodovali zbog kampanje NATO bombardovanja koju su predvodile Sjedinjene američke države 1999. godine, koja je primorala srpsku vojsku da se povuče sa Kosova nakon što je optužena za etničko čišćenje i ubistvo. To protjerivanje je omogućilo da Kosovo, koje se nekada smatralo srpskim srcem, postane nezavisno, što je još jedan udarac za Srbe.

Vučić i njegova Radikalna stranka postali su nosioci nagomilane nesreće u svojoj zemlji. On je 2007. godine predvodio grupu demonstranata u znak podrške Ratku Mladiću, vojnom komandantu kojeg su ponekad nazivali i “kasapinom” Balkana. Godinu dana kasnije, kada je ratni lider bosanskih Srba, Radovan Karadžić, uhapšen, Vučić je ponovo bio na ulicama, okružen policijom.

Vjetar se, pak, promijenio. Istraživanja javnog mnjenja su 2008. godine pokazala da većina članova Vučićeve stranke želi ulazak Srbije u Evropsku uniju. Vučić je učestvovao u osnivanju novog bloka, Srpske napredne stranke. Kritičari su je ismijavali kao istu staru partiju sa drugačijim izgledom. Ipak, četiri godine nakon osnivanja, Vučićeva koalicija je osvojila veći broj mjesta u parlamentu. Njegova stranka je spretno igrala na pozornici srpske politike, obećavajući prosperitet, čistiju vladu i članstvo u EU, čak i kada je služila bijesu desnice zbog Kosova i drugih percipiranih nepravdi. Vučić je bio suviše mlad da bi postao premijer, ali je stekao kontrolu nad strankom. Takođe je dobio nadležnost nad svim djelovima službi bezbjednosti. Zamijenio je glavne šefove odjeljenja lojalistima.

On je ubrzo počeo da se stilizuje kao borac protiv korupcije. Naredio je niz brutalnih hapšenja, a mediji su ga prozvali “srpskim Eliotom Nesom“. Iako su neki bili legitimne mete, više od 100 uhapšenih bili su funkcioneri Demokratske stranke koja je upravo svrgnuta na izborima. Kritičari su osudili ovaj potez kao politički obračun. Ali kampanja protiv korupcije bila je popularna u javnosti, a posebno u članstvu Srspke napredne stranke, koja je bila usmjerena na starije i manje obrazovane Srbe. Rejting stranke je skočio. Ljudi su htjeli nešto da okrive, a Vučić im je to dao.

Među kriminalcima kojima se Vučić ponosno hvalio da ih je strpao iza rešetaka bio je i Darko Šarić, najmoćniji narko bos na Balkanu. Šarić, “kralj kokaina“, vodio je globalnu mrežu krijumčarenja i optužen je u odsustvu nakon višegodišnje istrage koja je uključila američku Upravu za suzbijanje narkotika. Vučić je, koji je upravo pobijedio na parlamentarnim izborima 2014. godine i koji je trebalo da postane novi premijer zemlje, nazvao hapšenje trijumfom za sprovođenje zakona u Srbiji. Šarić, koji se dobrovoljno vratio u Srbiju i predao policiji, imao je drugačiju perspektivu. Glavni sudija u predmetu mi je rekao da je Šarića na sudu pitao zašto je odlučio da se preda. Šarić je, podsjetio je sudija, odgovorio da se osjeća sigurnije u Srbiji pod novom vladom koju vodi Vučić.

Kao i Vučića, Belivuka je oblikovao rat u Bosni, iako je bio previše mlad da bi igrao bilo kakvu ulogu u njemu. Jednog jutra, kasne zime 1995. godine, kada je rat bio na vrhuncu, u porodičnom domu Belivuk u Beogradu odjeknula je eksplozija, a troje je poginulo. Forenzički inspektor na licu mjesta toga dana bio je čovjek po imenu Časlav Ristić, već veteran na svom poslu. Kada sam ga sreo u Beogradu, bio je penzioner od 63 godine, rumenog lica, prorijeđene sijede kose i grubog ponašanja. Donio je isječke novine o eksploziji, zajedno sa svojim polaroidnim fotografijama sa mjesta zločina.

Belivukov otac, pričao mi je Ristić, bio je veteran koji je kući nosio oružje iz rata; držao je dvije granate u kuhinjskoj fioci. Bio je depresivan, i nakon svađe sa suprugom, otišao je i aktivirao obje granate, očigledno nameravajući da se ubije. Supruga i svekrva su mu bile kolateralna šteta. Nakon toga, devetogodišnji Belivuk je “morao da prođe kroz hodnik, pored leševa, do komšiničke kuće“, rekao je Ristić. (Jedine vidljive povrede koje je imao su posjekotine.) Ristić mi je rekao da je to neobičan slučaj, zato što se otac ubio sa dvije granate.

“Obično su koristili samo jednu“, rekao je.

Belivuk je odrastao i postao izbacivač u beogradskim noćnim klubovima, stekavši listu punu sitnih zločina. Početkom dvijehiljaditih, Srbija se borila sa toksičnim naslijeđem Miloševića, koji je osnažio kriminalnu klasu kao sredstvo za izbjegavanje ratnih sankcija koje su izrečene srpskoj privredi. Na vrhu su mafijaši, koji su u dosluhu sa šefovima obavještajnih službi zemlje da bi zaštitili svoj novčani tok. Bili su toliko moćni da su 2003. godine ubili reformističkog premijera zemlje, Zorana Đinđića, koji je prijetio obračunom. Na dnu su bili nasilnici poput Belivuka, pješaci u rastućoj trgovini kokainom.

Belivuk bi možda ostao mali nasilnik da se njegov život nije presjekao sa usponom Aleksandra Vučića. Otprilike 2012. godine, dok je Vučić preuzimao kontrolu nad bezbjednosnim agencijama u zemlji, nova grupa huligana pojavila se na beogradskom stadionu Partizana, a Belivuk je zamoljen da se pridruži. Većina fudbalskih lojalnosti u Srbiji je doživotna, ali vođe nove grupe uglavnom su činili ljudi koji ranije nijesu bili povezani sa Partizanom. Naziv grupe, Janjičari, bio je lukavo priznanje ove činjenice: Janjičari su bili elitna osmanska vojna sila sastavljena uglavnom od dječaka odvedenih iz njihovih hrišćanskih porodica i oblikovanih u nemilosrdne ubice za osmansku državu. Tamo gdje su raniji huligani imali neformalnu i slučajnu podršku policije, uglavnom za prodaju droge, veze ove nove grupe sa državom bile su direktne i političke. Ime njenog prvog vođe kasnije će se pojaviti u rukom pisanim bilješkama službenika za sprovođenje zakona uz oznaku “državni projekat“, u dokazima koje su otkrili srpski istraživački novinari.

Belivuk i njegov novi šef — kolega huligan po imenu Aleksandar Stanković, poznat kao Nemi — ubrzo su počeli blisko da sarađuju sa svojim pokroviteljima u ministarstvu unutrašnjih poslova. Veza je razotkrivena u seriji fotografija i razmjena tekstova koji su se pojavili u tužbi godinama kasnije. U jednoj od razmjena, Belivuk je naglasio svoju vjernost, a zvaničnik ministarstva unutrašnjih poslova mu je uzvratio poruku: “Ona zna. Gazda zna. Veliki šef zna.” U tekstovima nema detalja o kome je riječ, ali ministru je neposredno pretpostavljena bila žena. Vučić je tada bio premijer i šef bezbjednosti.

Belivuk će kasnije na sudu tvrditi da su Janjičari pomogli da se izvede drsko rušenje u centru Beograda koje je otvorilo mjesto za projekat na obali koji je jedan od Vučićevih saveznika posredovao sa liderom Ujedinjenih Arapskih Emirata. Taj slučaj, u kojem su desetine maskiranih ljudi buldožerima uništili ulicu punu zgrada koje su bile na putu realizaciji projekta, ostaje neriješen.

Zanimljivo je da su Janjičari, takođe, pomogli da se, za Vučića, obezbijedi parada ponosa. To je bilo malo neuobičajeno za huligane, blistavo homofobičnu gomilu koja je proteklih godina dana ovu priliku pretvarala u krvavu scenu. Ali Vučić je očigledno osjećao da nasilje postaje prepreka za prijavu Srbije za članstvo u EU. Prema rečima B, koji nije bio prisutan, Vučić je organizovao sastanak iza zatvorenih vrata sa grupom vođa huligana, podigavši debeo paket dosijea i obećavši im da će sve prethodne krivične prijave protiv njih biti obustavljene ako zadrže mir tokom događaja gej parade ponosa. Parade su poslije toga tekle glatko.

Nijesam mogao da potvrdim da je Vučić ikada održao takav sastanak. (Vučić rijetko daje intervjue stranim medijima, a njegovi portparoli nijesu odgovorili na moje zahteve za intervju.) Ali Stankoviću, Belivukovom šefu, čini se da su njegovi slučajevi suspendovani. Kada je postao vođa bande, već je bio osuđen na pet godina zatvora zbog trgovine drogom i ilegalnog posjedovanja oružja. U narednim godinama, kazna je odlagana desetak puta na lažnim medicinskim tvrdnjama, koristeći ljekarske formulare za koje se kasnije ispostavilo da su falsifikovani, prema dokumentima koje je pronašao beogradski nedjeljnik "Vreme".

Ubrzo nakon toga, Vučić je u jednom intervjuu upitan da li planira nešto da preduzme u vezi sa porastom huliganskog nasilja. On je odgovorio da nema ovlašćenja da to učini, jer ne postoji “opšti društveni konsenzus“ o tom pitanju. Bila je to uobičajena situacija od Vučića: dijelom zvižduk, dijelom provokacija i ubrzo zaboravljeno usred stalnog vrtloga pravih i vještačkih kriza u Srbiji.

Kako je učvrstio svoju vlast, Vučić je postepeno preoblikovao Srbiju u autokratiju. Nevladina organizacija “Freedom House” je 2019. godine snizila ocjenu Srbije u svojoj godišnjoj procjeni demokratija sa slobodnih na djelimično slobodne, navodeći kao razlog politizaciju pravosuđa i drugih institucija i izbore prepune maltretiranja i mita. Ipak, zahtjev Srbije za ulazak u EU bezbrižno se kotrljao, kao da birokrate u Briselu nijesu primijetile da Vučić ide u pogrešnom pravcu.

Jedna važna poluga moći za Vučića su mediji. On je iskoristio državnu telekomunikacionu kompaniju da kupi lokalne TV stanice, a njegovi saveznici vode trijadu medijskih organizacija koje besramno prate liniju Srpske napredne stranke i daju dovoljno vremena i samom Vučiću. To uključuje TV mrežu pod nazivom “Pink” koja je specijalizovana za površne tolk šou emisije i rijaliti programe. Ali najbesramniji je “Informer”, skandalozni list koji sadrži klevetanja i slike krupnih žena.

Početkom 2017. godine Vučić je najavio da će se kandidovati za predsjednika. Kampanja koja je uslijedila bila je puna optužbi za zastrašivanje birača, a neki javni službenici su rekli da su bili pod pritiskom da podrže vladajuću stranku, navodi se u izvještaju Organizacije za evropsku bezbjednost i saradnju. U medijskom izveštavanju dominirali su organi stranke, koji su blatili Vučićeve rivale. Dobio je 120 puta veću pokrivenost od dva vodeća opoziciona kandidata zajedno, prema “Birodi”, nezavisnoj istraživačkoj grupi.

Vučić je dobio predsedničku funkciju sa značajnom razlikom. Pošto je njegova partija dominirala parlamentom, sada je kontrolisao svaku granu vlasti i mogao je da izabere svog nasljednika za premijera, što ga je poredilo sa Putinom, koji je 2008. postavio Dmitrija Medvedeva u predsjedničku fotelju kako bi obezbijedio fatamorganu demokratskog poretka u Rusiji. Tokom Vučićeve inauguracije, huligani, među kojima su i pripadnici Janjičara, pomogli su da se demonstranti razbiju i uklone. Vučićev stil upravljanja postajao je sve otvorenije autoritarniji, sa ulizičnim javnim ispoljavanjem lojalnosti od strane njegovih saveznika.

Istovremeno, Vučić je postao otvoreniji u udvaranju autoritarnim liderima Rusije, Mađarske i Kine. Uprkos svim ovim znacima odvajanja, evropski lideri su nastavili da ga srdačno pozdravljaju, ulažući investicije i ne dajući nikakve naznake da je srspko članstvo u EU u bilo kakvoj opasnosti. EU je 2020. godine donirala Srbiji oko 300 miliona eura i činila je 62 odsto srpske trgovine. Razlog nije bio tajna: status Kosova je još uvek neriješen. Evropljani su polagali nade u Vučića da će nadgledati nagodbu. “On je veoma moćan, neko ko može da ispuni stvari ako želi“, rekao mi je jedan njemački diplomata. “On bi mogao biti taj koji će ostvariti značajan napredak na Kosovu".

Vučić je slao umirujuće signale Evropi, ali je imao i druge poruke za svoju konzervativnu bazu i za srpske nacionaliste koje podržava u Bosni, na Kosovu i u Crnoj Gori. (Ovaj prkosan jezik dijeli sa Putinom, koji je više puta potvrdio svoje protivljenje nezavisnosti Kosova). Ove poruke često prenosi Aleksandar Vulin, ministar unutrašnjih poslova, koji se redovno žali da su etnički Srbi u drugim balkanskim zemljama maltretirani. Vulin i drugi nacionalisti odbacuju nagovještaje da je njihov pravi cilj Velika Srbija — isti san koji je pomogao da se Balkan uvede u rat 1991. godine.

Klanovi imaju svoju ulogu u političkim farsama. Sjeverno Kosovo, sa pretežno srpskim stanovništvom, formalno je pod kontrolom nacionalne vlade u Prištini. U stvarnosti, dominiraju organizovane kriminalne grupe koje se naširoko vide kao saveznici Vučićeve stranke i koje je Ministarstvo finansija Sjedinjenih američkih država optužilo za zavjeru sa srpskim bezbjednosnim zvaničnicima u švercu. To Vučiću daje važnu polugu da poveća ili smanji regionalne tenzije. Ali kao državno oruđe, mafijaši mogu biti nepouzdani.

Prvi znak prave nevolje u odnosima Vučićeve administracije sa huliganima desio noći 13. oktobra 2016. godine. Belivuk je upravo izašao iz beogradske teretane zajedno sa svojim šefom Stankovićem, kada je tim atentatora projurio u crnom audiju i pucao iz kalašnjikova. Dok se Belivuk savijao iza automobila, naoružani napadači su odjurili, ostavljajući Stankovića mrtvog. Ubrzo je na mjesto zločina došlo mnogo policije, navodi se u detaljno dokumentovanoj priči objavljenoj prošle jeseni u nedjeljniku Vreme. Jedan od policajaca je u telefonskom pozivu sa šefom viknuo: “Ko je Belivuk?“ i kada je umjesto šefa odgovorio Belivuk, oficir je rekao, očigledno misleći na svog pretpostavljenog: “Rekla vam je da se vratite u skrovište”.

Banda je imala novog vođu.

Ubistvo je možda bilo povezano sa ulogom Stankovića kao “državnog projekta“. Prema pisanju Vremena, Stanković, koji se vozio u blindiranom audiju sa policijskim radijom, dobijao je pošiljke kokaina po nižim cijenama od ostalih kriminalaca, a oni su bili ljuti. Ali šira lekcija ubistva Stankovića bila je da se klan Belivuk upleo u sve nasilniji rat među narko-klanovima u regionu. Trgovina kokainom bila je profitabilnija nego ikad, a latinoamerički karteli su okrenuli pogled ka rastućem evropskom tržištu. Iako veliki dio evropskog kokaina stiže preko kontejnerskih luka u sjevernoj Evropi, balkanska ruta je postajala sve važnija, a veliki dio je bio fokusiran na Crnu Goru, južnog susjeda Srbije.

Crna Gora je mala — ima nešto više od 600.000 stanovnika — ali ima određene karakteristike koje je čine pogodnom za trgovinu, uključujući dugu obalu Jadrana. Kao i Sicilija, ona je siromašna i u njoj dominiraju klanovi sa reputacijom bezakonja. I ima istoriju šverca, prakse koju je podsticala vlada tokom građanskih ratova devedesetih.

Rat klanova počeo je nakon pada Darka Šarića, narko-bosa čije je hapšenje Vučić najavio. Šarić je izgradio bazu za narkotike u Kotoru, prelijepom srednjovjekovnom lučkom gradu na crnogorskom primorju koji je pod zaštitom UNESCO-a. Grupa kotorskih trgovaca naslijedila je njegov plašt, a zatim se podijelila u rivalske klanove zbog pošiljke od 200 kilograma kokaina. Rat se brzo pretvorio u smrtonosan, a u Srbiji i Crnoj Gori atentati su postali česti. Zaraćeni klanovi, Kavački i Škaljarski, izgradili su veze sa policijskim i obavještajnim službama širom Balkana, koje su bile uvučene u nasilje. Stankovićevo ubistvo u Beogradu je viđeno kao znak da rat klanova izmiče kontroli. Ujutro nakon Stankovićeve smrti, tadašnji ministar unutrašnjih poslova Srbije, Nebojša Stefanović, održao je konferenciju za novinare na kojoj je saopštio da je dosta: “vrijeme je za obračun sa mafijom”. Nakon toga, stvari su postale mnogo gore.

Jedna od prvih Belivukovih akcija kao šefa bilo je da promjeni ime svoje bande u "Principi". U intervjuu jednom beogradskom nedjeljniku — jedinom za koji se zna da je dao — rekao je da je to zato što je djelovao “iz principa“. Nije rekao koji su to principi. Ime je nosilo još jednu prećutnu asocijaciju: Gavrilo Princip, nacionalista bosanskih Srba koji je započeo Prvi svjetski rat ubivši nadvojvodu Franca Ferdinanda u Sarajevu 1914. godine i koji se još uvijek smatra herojem među Srbima zbog svog hrabrog stava protiv austrougarske imperije.

Belivuk je dospio do većih naslova nekoliko mjeseci kasnije, kada su on i njegova desna ruka, Marko Miljković, poznatiji kao Mesar, optuženi da su ubili čovjeka u centru Beograda. Žrtva je bio stručnjak za borilačke vještine koji je radio kao obezbjeđenje u beogradskom noćnom klubu na jednom od splavova na obali rijeke. Predsjednik Vučić je na svojoj omiljenoj televiziji, Pink, objasnio da je ovaj čovjek bio na meti, jer je spriječio neke od Belivukovih i Miljkovićevih ljudi da preuzmu splavove.

"Kad dođete u bunker na stadionu, dobijete gram droge za 50 eura, pa se to širi po Srbiji, prodaju ga na splavu za 70. Ta cijena samo raste. I zato je ovaj čovjek ubijen.” Čuvši to, Belivuk je lako mogao da zamisli da je njegova državna podrška opala. Umjesto toga, ponovo se potvrdio poznati obrazac. DNK dokazi koji impliciraju na Belivuka misteriozno su nestali, a on i njegov zamjenik su obojica oslobođeni (iako su odslužili zatvorsku kaznu prije presude).

Još jedan znak Belivukove nedodirljivosti bilo je pojavljivanje gosta na tribinama: Danila Vučića, najstarijeg sina predsjednika. Fotografije Danila u zagrljaju članova bande Belivuk pojavile su se u beogradskim nezavisnim medijima, što je navelo predsjednika da optuži novinare da su nepravedno napadali njegovu porodicu. Vučić je više puta rekao da je njegov sin, koji radi u vinoteci, privatnik bez službene funkcije. Međutim, čini se da Danilo igra dvosmislenu političku ulogu. On je prije dvije godine javno dočekao srpskog ratnog zločinca nakon što je odležao kaznu u Hrvatskoj i, prema pisanju srpskih medija, uručio mu 30.000 dolara u gotovini, zajedno sa ključevima od beogradskog stana i automobila. Porijeklo ove velikodušnosti nije objašnjeno. (Vučićevi portparoli nijesu odgovorili na zahtjeve za komentar.) Danilo je takođe fotografisan kako stoji sa liderom Narodne patrole, ekstremno desničarske nacionalističke grupe koja organizuje proteste protiv imigranata i odnedavno prijeti da će preći granicu u odbranu etničkih Srba koji žive na Kosovu.

Belivuk i njegova banda su do 2019. godine na stadionu Partizana osnovali bunker gdje su mučili žrtve i skladištili drogu i oružje. Imali su na umu veće stvari od fudbala: rat između dvije crnogorske kokainske frakcije poremetio je organizovani kriminal širom regiona. “Najznačajnije organizovane kriminalne grupe odlučile su da se pridruže jednoj od ove dvije rivalske kriminalne grupe“, zaključak je srpskog obavještajnog dokumenta, citiranog u Projektu za izveštavanje o organizovanom kriminalu i korupciji, u maju 2020. godine.

Rat klanova nijesu vodili samo kriminalci. Pojedine srpske i crnogorske policijske i obavještajne službe stale su na stranu Kavačkog klana, prema informacijama iz izvještaja. (Policija u obje zemlje negira bilo kakvu povezanost sa kriminalnim organizacijama). Atentati su počeli na ulicama Beograda i Podgorice, ali su se ubrzo proširili na Španiju, Austriju, Njemačku, Holandiju i Grčku. Nekoliko balkanskih novinara koji su pratili rat klanova rekli su mi da je trenutni broj ubistava više od 70.

Banda Belivuka postajala je sve vidljivija van granica Srbije. Španska policija je 2019. godine zaplijenila 800 kilograma kokaina na brodu koji je dolazio iz Južne Amerike. Droga je vrijedila 50 miliona eura. Iako nema dokaza da su trojica srpskih mornara na brodu direktno povezani sa klanom Belivuk, mnogi paketi kokaina nosili su lik Gavrila Principa, potpis te bande.

Nema sumnje da su Belivuk i njegov klan u zatvoru jer je Europol razbio kod na Skaju, razotkrivši kriptovane poruke i fotografije grupe. Ostaje nejasno šta su srpske vlasti znale i šta su namjeravale da urade povodom toga. Zvaničnici Europola sa kojima sam se sreo u Hagu bili su oprezni u pogledu toga kako i kada su komunicirali sa Srbijom u vezi sa podacima Skaja. Zvanično, presretnuti razgovori su predati nakon hapšenja Belivuka i ti presretnuti razgovori su bili osnova optužnice. Ali izgleda da je Europol (ili jedan od njegovih partnera) dojavio Srbima nekoliko mjeseci ranije. To je rekao i bivši ministar unutrašnjih poslova Srbije, Nebojša Stefanović, koji je naveo da je hapšenje omogućeno zbog Skaja. A u oktobru 2020. godine, Vučić je, tokom njegovog izlaganja o nasilju klanova, rekao da je nedjeljama slušao o jezivim zločinima, a zatim je zagonetno dodao: “I ne dozvolite da nam cio grad priča o tome kako je neko nekome odsjekao glavu preko Skajpa. ”

Taj komentar je privukao pažnju Stevana Dojčinovića, jednog od najistaknutijih srpskih istraživačkih novinara. Dojčinović je osnivač Mreže za istraživanje o kriminalu i korupciji i od 2016. godine piše o klanu Belivuk i njegovim vezama sa državom. Bio je meta mnogih prijetnji i napada u Vučićevim medijima, koji su ga etiketirali kao između ostalog, teroristu, špijuna, mafijaša, narkomana, izdajnika i sado-mazohistu. Dojčinović je mali čovjek osjetljivog, lisičjeg lica i prstena na nosu. On i njegovo osoblje rade u beogradskoj kancelariji koja je toliko mala i puna dokumenata da je ulazak u nju kao ulazak u pretrpani orman. Dojčinović mi je rekao da vjeruje da je Vučićev komentar o odsjecanju glava (očigledno je pobrkao Skaj sa Skajpom) možda posljednje upozorenje klanova. “Klan Belivuka je bio koristan državi, ali je izmakao kontroli, postao je suviše nasilan", rekao je Dojčinović. “Takođe su bili posmatrani spolja, Evropljani su obavijestili srpsku policiju o presretanjima Skaja".

Ako je Dojčinović u pravu, srpske vlasti još u oktobru 2020. godine nijesu odlučile šta da urade sa Belivukom i njegovim klanom. Definitivno su bili zabrinuti, jer sudski dokumenti pokazuju da je srpska policija počela da prati klan početkom avgusta, šest mjeseci prije hapšenja. Ali izgleda da nijesu bili dovoljno zabrinuti da spriječe bandu da muči i ubija ljude.

Zahvaljujući Skaj porukama koje je otkrio Europol, sada imamo zastrašujuće precizan zapis o tome šta se dogodilo nekim od muškaraca koji su počeli da nestaju u Beogradu 2019. godine. Banda Belivuk razvila je rutinu ubistava i usavršila je sa desetinama pratilaca koji igraju različite uloge. Ponekad su iskušavali žrtvu poslovima sa drogom ili oružjem; u jednom slučaju su prevarili rivala da povjeruje da je saradnik zarobio Belivuka i da bi sada mogao da ga ubije. Skaj tekstualne poruke često pružaju trag zločina iz minuta u minut.

Jedan od muškaraca na koje su ciljali bio je 33-godišnji rivalski vođa huligana po imenu Goran Veličković. Bio je istaknuta, omiljena ličnost na stadionu Partizana. Bio je oženjen svojom djevojkom iz djetinjstva i imao je dvoje male djece i posao kod svog rođaka koji je popravljao prozore. Na fotografijama ima rumene obraze, vesele smeđe oči i masivne grudi, a na njegovoj desnoj podlaktici je vidljiva tetovaža koja kaže “The Young Boys“, naziv njegove grupe navijača.

Veličković je znao sve o stadionu i njegovim rivalstvima. Ono što ga je mučilo, rekla mi je njegova udovica Jelena, bila je uloga policije.

“Ono što nas je jako zabrinulo je to što je policija bila tu da pruži pomoć suparničkim grupama“, rekla je Jelena, “ako ste dio takve grupe, to vam daje nezamislivu moć, a ako ste protiv te grupe, ne možete se zaštititi.”

Početkom avgusta 2020. Goran je izašao da se sastane sa prijateljem i više se nije vratio. Proći će mjeseci prije nego što ćd Jelena sa sigurnošću saznati šta se dogodilo. Tek kada je vidjela Skaj dokaze iz optužnice, shvatila je: Gorana je iz Beograda namamio čovjek kome je vjerovao, na zemljani put pored napuštenog žitnog polja. Grupa Belivuka ga je uhvatila u zasjedu, vezala i odvezla u svoju klanicu, dok je Jelena hranila bebe i spremala večeru za svog muža.

Banda je pripremila komoru za mučenje u skrivenoj prostoriji u koju se ulazilo preko garaže. Tu su bile lisice i kaiševi, zajedno sa sječivima, vrućim peglama i radnom odjećom za jednokratnu upotrebu. Mašina za mljevenje mesa stajala je na jednom kraju. Prije svakog ubistva, članovi bande su postavljali svježe plastične folije na pod i zidove.

Prema optužnici, Gorana su uveli u sobu i ispitivali, primoravajući ga da otključa telefon i pregleda svoje kontakte. Kliještima su mu čupali nokte, tukli ga i dokrajčili tako što su mu sjekirom odrubili glavu. Goranu su nožem urezali uvredu na leđa, snimili nekoliko fotografija i poslali ih kontaktima na njegov telefon. Jedna fotografija je praćena tekstom: “Vidiš dušo? Meksiko usred Beograda.”

Vođe bande, otkrivaju presretnute kominikacije sa Skaja, često su uživali u mučenju. Prilikom još jednog ubistva nekoliko sedmica kasnije, Belivuk i njegova desna ruka su se javili na svoje Skaj telefone iz Crne Gore (gdje su izvršili još tri ubistva) kako bi ohrabrili svoje sljedbenike u Beogradu da daju “102 odsto sebe“ u mučenju najnovije žrtve. Transkripti sa Skaja pokazuju da su tražili da se telefon stavi blizu žrtve kako bi mogli da ga opsuju i da mu kažu da planiraju da ubiju njegovog oca i brata i “sve što ste ikada poznavali i voljeli“. Kasnije je Belivuk ponovo poslao poruku, tražeći od jednog od svojih podređenih da opširno opiše torturu i ne preskače te "sočne" detalje za njega.

Nakon što je svaka žrtva bila mrtva, pripadnici klana su slijedili isti ritual. Sjekirama i noževima su tijelo sjekli na komade, pa ih provlačili kroz mašinu za mljevenje mesa, skupljajući ostatke u vreće koje su bacali u Dunav. Zapalili su torbe, zajedno sa svom odjećom i stvarima žrtve. Uništili su i krvavu plastičnu foliju i očistili mašinu za mljevenje mesa kiselinom i izbjeljivačem. Ali to nije bio kraj. U skoro svakom slučaju, kažu tužioci, slali su poruke članovima porodice žrtve, često se pretvarajući da su oni, i nalazili načine da izvuku novac, drogu i automobile.

Jelena Veličković mi je rekla da joj je sve do dana kada nije saznala šta se desilo njenom mužu — vidjevši fotografije njegovog unakaženog tijela u jednoj srpskoj TV emisiji — bilo teško da povjeruje da je Belivuk odgovoran.

“Bio je skoro prijatelj“, rekla je. “Srela sam ga mnogo puta na stadionu. Moj muž takođe.” Godinama ranije, kada je svoje prvo dijete vodila na stadion na utakmicu, Belivuk joj je čestitao. I, po srpskom običaju, čak joj je dao novac za bebu, poklon od 50 eura. “Bio je fin u to vreme“, rekla je. “Nikad nisam mogla da zamislim da čovek koji nam je dao poklone za naše dete mogao da ubije mog muža".

Jelena je mala žena velikih, tamnih očiju, okruglih crta lica i ravnodušnog pogleda. Tetovaže joj prekrivaju ruke, uključujući i nedavnu na kojoj na srpskom piše: “Bol koji osećam danas biće moja moć sutra.”

Jelenin advokat, koji je sjedio sa nama, rekao mi je da vjeruje da Belivuk i njegovi ljudi nijesu rođena čudovišta. Vlada je bila potrebna da se to dogodi.

“Belivuk je bio žrtva nerealnih očekivanja“, rekla je ona. “Imao je velike iluzije. On i njegovi prijatelji su i sami postali žrtve. Neko ih je hranio zabludama.”

U dvije godine od kada je uhapšena grupa Belivuk, Vučić je više puta rekao da je slučaj označio odlučujući raskid sa prošlošću. “Očistićemo državne institucije od svih njihovih saradnika“, izjavio je on na prvoj konferenciji za novinare nakon hapšenja. Kasnije je grupi novinara rekao: “Ovo je važno za nas, ali i za obične građane. Vlasnici restorana i barova neće morati da brinu da će neko doći i željeti da ih reketira, a onda se plaše da to prijave policiji, jer ne znaju da li je neko u policiji dobro povezan sa ovim ubicama.” Bila je to poruka sračunata da se dopadne Srbima koji su uznemireni onim što su čuli o slučaju Belivuk. Možda je bio usmjeren i na Evropsku uniju, koja Srbiju neće primiti dok se ozbiljnije ne pozabavi vladavinom prava.

Bilo je više razloga za sumnju u predsjednikovo obećanje. Slične stvari je govorio i u prošlosti, a Belivuk je u Srbiji viđen kao posljednji u dugoj seriji korisnih siledžija, zamjenljivih kao i Aleksandar Stanković prije njega. Veći razlog je to što su srpske vlasti i dalje u prijateljskim odnosima sa dilerima droge i bandama. Jedan od senzacionalnijih nedavnih primjera bilo je otkriće velike farme marihuane na skoro 50 kilometara izvan Beograda, koju su, prema tužiocima, štitili policajci i vojni službenici. Čini se da je farma, dizajnirana da proizvodi visoko koncentrisane oblike kanabisa, najveća u Evropi.

A Vučićev odnos sa odmetnicima prevazilazi Srbiju. Godine 2018, kosovski biznismen, kojeg Ministarstvo finansija Sjedinjenih američkih država optužuje za veliku trgovinu drogom i oružjem, optužen je za ubistvo tamošnjeg političara. Vučić je stao u odbranu nazivajući ga čovjekom koji brani srpski narod i “ognjišta severnog Kosova“. Paradoksalno, Vučićev uticaj na sjeveru Kosova je dio razloga zašto ga Evropska unija vidi kao vrijednog partnera. Tu moć je demonstrirao krajem prošle godine tokom granične krize koja je nakratko prijetila da preraste u otvoreni sukob.

Konfrontacija se zahuktala, možda ne slučajno, tokom samita Evropske unije u decembru na kojem je Vučić ponovo potvrdio svoje odbijanje da učestvuje u sankcijama EU Rusiji. Etnički Srbi na sjeveru Kosova zabarikadirali su puteve, blokirajući kretanje kosovskih vlasti. Demonstranti su se okupili na srpskoj strani granice, uključujući pripadnike Narodne patrole, srpske nacionalističke organizacije koja ima veze sa ruskom paravojnom grupom Vagner. Beograd je poslao svoje trupe na granicu, prijeteći da će upasti i braniti Srbe na Kosovu. Vučić je tada održao sastanak sa grupom kosovskih Srba i kriza je prestala. Nepotrebno je reći da su granični sukobi privukli pažnju Evropske unije. Sredinom marta, lideri Srbije i Kosova provizorno su se saglasili sa planom za normalizaciju odnosa pod okriljem EU, ali je Vučić odbio da se pismeno obaveže na bilo šta.

Prije skoro deceniju, američki naučnik i analitičar po imenu Danijel Server pomogao je da se organizuje Vučićevo prvo javno pojavljivanje u Vašingtonu. On je radio na Balkanu devedesetih i znao je sve o Vučićevim nacionalističkim korijenima. Ali bio je razočaran rezultatima drugih srpskih političkih lidera. Rekao mi je da Vučić nije obećavao ništa o Kosovu, ali je, takođe, rekao da će se približiti Evropskoj uniji. Server je Vučića smatrao inteligentnim i ozbiljnim. Postojala je nada, rekao mi je, da bi Vučić mogao da bude figura “Niksona u Kini“, sposobna da dovede konzervativnu bazu svoje stranke do potpunijeg pomirenja sa susjedima Srbije.

Server mi je rekao da se njegov odnos prema Vučiću iz korijena promijenio. “Vučić je sada smrtno ozbiljan po pitanju “srpskog sveta“, rekao je on. Te riječi, na koje se često pozivaju srpski nacionalisti, prenose ideju da Srbija ima pravo da dominira zemljama u kojima žive etnički Srbi, uključujući i nekoliko susjednih zemalja. “Imao je priliku da pređe u proEU smjer, a on je odlučio da to ne čini.” Server smatra da kada bi Vučić sproveo reforme potrebne za ulazak u EU, to bi oslabilo njegovu vlast ili bi ga možda čak odvelo u zatvor. To se dogodilo i bivšem premijeru Hrvatske, Ivu Sanaderu , koji je vodio većinu priprema svoje zemlje za pristupanje, da bi nakon toga bio uhapšen i zatvoren pod optužbom za korupciju (i danas je u zatvoru). Sanaderova sudbina postala je opomena za balkanske buduće reformatore.

Sjedinjene američke države i EU su nastavile da udovoljavaju Vučiću, fokusirajući svoju politiku na ekonomski rast i uglavnom ignorišući njegov neoliberalizam. Trampova administracija je djelovala posebno naklonjeno Vučiću, otvoreno stala na njegovu stranu u regionalnom tarifnom sporu i iznudila kolaps popularne vlade na Kosovu. Tramp je poslao odlučnog specijalnog izaslanika u region, Ričarda Grenela, koji je, činilo se, bio naklonjen “sporazumu vijeka“ između Srbije i Kosova kako bi poboljšao Trampove izglede na predsjedničkim izborima 2020. (To se nije dogodilo.)

Server i brojni drugi balkanski eksperti kažu da SAD i EU propuštaju priliku da gurnu Vučića u demokratskijem pravcu. “Imamo više uticaja na zapadnom Balkanu nego bilo gdje na zemlji“, rekao mi je Kurt Basuener, naučnik koji je opširno pisao o Balkanu. “A mi svoju politiku gradimo na Vučiću i ljudima poput njega. Kada bi Vučić znao da rizikuje da izgubi veliki dio svoje zapadne finansijske i diplomatske podrške, rekao je Basuener, njegova bi računica mogla da se promijeni, uključujući i njegovu naviku da mazi kriminalce i huligane. Ideja da Srbija može da “uravnoteži” Zapad i Rusiju je u velikoj mjeri fatamorgana, rekao je Basuener.

“Rusija je možda tradicionalni saveznik Srbije, ali Putin, koji se bori da obnovi sopstvenu razbijenu vojsku, ima malo toga da ponudi običnim Srbima”, kazao je Basuener.

Jednog popodneva u Beogradu, proveo sam sat vremena u razgovoru sa Borisom Tadićem, koji je bio predsjednik Srbije od 2004. do 2012. godine, kada je izgubio od Vučićeve stranke. Rekao mi je da je organizovani kriminal postao toliko moćan u Srbiji da je teško znati ko je glavni. Dok je bio na vlasti, navodi, bio je začuđen kada je otkrio da kriminalne klanovi imaju bolju opremu i tehnologiju od njihove policije. Kokainski karteli su postali toliko unosni da su mogli korumpirati svakoga. Tadić je rekao da se uspješno borio protiv mafije. Vučić je, kaže on, “pomogao da se kriminalci dovedu na vlast” vjerujući da može da ih kontroliše. Bilo je to opasno kockanje.

“Kakav je konačni ishod vaše moći ako huliganima i kriminalcima rušite temelje društva?” pita se Tadić.

Tadić je s nelagodom bacio pogled oko nas na dvorište hotela i pitao “Ko vodi ovu državu?“, nakon čega je dodao da “možda pored nas sjede neki Belivukovi saputnici”.

Preveo: Aleksandar Matić

Zabranjeno preuzimanje fotografije.